srijeda, 30. siječnja 2013.

Zašto NE jesti meso?


Sirova hrana povrce voceKroz proučavanja zaključio sam odavno da, ako želim imati zdrav i dug život u skladu s prirodom, jesti meso bilo bi tomu ozbiljna zapreka. Također želim dodati da nisam ono što svijet zove vegetarijancem. Vegetarijanci kuhaju svoje povrće, obično ne piju svježe, sirove sokova od ne prerađena voća i povrća, te jedu kuhani škrob. Iako sam siguran da postoje mnogi pravi, strogi vegetarijanci što ne jedu meso ni mliječne proizvode, vrlo ih malo slijedi savršenu prirodnu ishranu. Ljudi još nisu shvatili da priroda nudi ishranu koja osigurava nevjerojatno dobro zdravlje, težinu u skladu s tijelom i perspektivu duljeg života.
sirovahrana.hr
Nevjerojatno je kako puno toga moraš naučiti prije nego vidiš kako malo znaš
Otkrio sam da osoba koja prouči i shvati razloge izbjegavanja neke hrane, postane veoma motivirana da tu hranu nikada više ne jede. Jedenje mesa je običaj prenesen na ovaj naraštaj nakon tisuća godina stvaranja navike koja je protivna razumu. Čovjekov apetit za životinjskim mesom je tradicija , pa ako se čovjek ne počme pitati, da u tome pomaže ili odmaže zdravlju i dugom životu, nastavit će jesti i snositi posljedice svoga postupka. Psihološki, jedenje mesa podiže razinu kiseline u tijelu. Tijekom probave i razgrađivanja mesa u izvorne aminokiseline u tijelu se stvaraju velike količine mokraćne kiseline. Kad bi je tijelo moglo smjesta izbaciti, ne bi bilo velike štete. No, kako je probava spora, mišići upijaju ogromne količine mokraćne kiseline, s vremenom sve do potpunog zasićenja. Ta kiselina se postupno oblikuje u kristale kao igla oštrih vrhova, što prouzrokuje tegobe i bolesti kao što su reumatizam, upala živaca, išijas, upala bubrega i neke bolesti jetara. Ja u životu nisam sreo osobu koja bi jela svježe, sirovo voće i povrće i pila razborite količine svježeg soka od voća i povrća tijekom pet, deset ih više godina, a da bi zato vrijeme trpjela od ikakvih smetnji prouzrokovanih mokraćnom kiselinom. Obratno, bez iznimno svaki slučaj koji mi je došao pod ruku i koji sam mogao provjeriti, ako je neka osoba patila od reumatizma, upale živaca ih išijasa, posrijedi je bilo redovno konzumiranje mesa. Tijekom istraživanja napravili smo tisuće analiza mokraće i svaki put bez izuzetka ustanovili, da je mokraća sadržavala samo od jedne desetine do jedne petine od količine mokraćne kiseline što bi trebala biti izlučena iz tijela, ukazujući na to da su mišići apsorbirali mokraćnu kiselinu pet do deset puta više nego što je tijelo trebalo izlučiti putem bubrega. Ako zbog ničeg drugog, onda bi se trebalo uzdizati od jedenja mesa i mesnih proizvoda barem iz želje da bi se izbjegle bolesti i tegobe, koje će se prije ili kasnije pojaviti zbog nagomilavanja mokraćne kiseline u organizmu.

Ne jedi „umjetno” meso!
Upozorenja onima što jedu mesni nadomjestak od soje. Kad se sojin nadomjestak pojede, nadražuje se lučenje sokova za probavu koncentriranih bjelančevina, jer okus mesa budi u mozgu osjećaj užitka. A kako u stvari nema koncentrirane bjelančevine, izlučeni sokovi „napadaju” nadomjestak, koji se obično sastoji od kuhana zrnja, soje i škroba. Ishod je neprobavljivost hrane koja vodi k zatrovanju.

Meso nam nanosi nepotrebnu štetu
Tijekom mojih istraživanja otkrio sam, isto kao i mnogi drugi istraživači, da jedenje mesa povećava kiselost u tijelu. Kad probava razgradi meso u njegove izvorne aminokiseline, stvara se velika količina mokraćne kiseline. Kad bi je tijelo moglo smjesta izbaciti, ne bi bilo većih šteta. Ali tijelo ne može s mjesta eliminirati mokraćnu kiselinu, pa je mišići upiju u ogromnim količinama! S vremenom mišići postanu puni kristala mokraćne kiseline koji imaju poput igala oštre vrhove. Ne treba ni reći da slijede bolovi i nelagodnosti. Kristali mokraćne kiseline u mišićima uzrokuju reumatizam, upalu živaca, išijas, upalu bubrega i razne bubrežne bolesti. Ako zbog ničeg drugog onda bismo se trebali odreći jedenja mesa i mesnih proizvoda barem da izbjegnemo bolove i oboljenja, koja se prije ili kasnije javljaju kao posljedica nagomilavanja mokraćne kiseline u organizmu.
Jesti meso je dakle stvar osobnog izbora, prohtjeva i prosudbe. U ni u kojem slučaju nema veze s potrebom tijela za bjelančevinama.

Jedenje mesa je navika što prelazi s naraštaja na naraštaj tisućama godina. Kao takvo nema uporišta u stvarnoj potrebi. Čovjekov apetit za životinjskim mesom je naslijeđe ni običaji čovjek ga jede ni ne pokušavajući promisliti je li razborito ili nije, a može ga stići kazna zbog toga što čini.

Tvoj sočni mesni odrezak je otrovan adrenalinom, bakterijama i raspadanjem
Svaka životinja je prestravljena kad je vode na klanje, kao što bi to bilo i svako ljudsko biće na njezinu mjestu. Nadbubrežne žlijezde proizvedu toliko adrenalina, daje meso životinje njime potpuno natopljeno, a tako ostaje i kad ga se jede. Nekoliko minuta nakon klanja svaka se stanica u tijelu životinje počinje raspadati. Kad ih se vodi na klanje, životinje nagonski znaju što ih čeka. Beznadno su obuzete neopisivim strahom. Učinak toga je, da su im krv i mišići, puni adrenalinskog otrova, s mjesta napadnuti bakterijama raspadanja. Tko bi htio jesti mrtvu stvar punu bakterija, što se svake sekunde sve više raspada, a sve su joj aminokiseline unište ne kuhanjem?
Kap adrenalina što je žlijezde izluče u krvotok, odmah se razrjeđuje u milijarde do dvije milijardne dijelove. To bi se moglo usporediti s kapljom crnila kapnutom u 20 milijuna litara vode. Ako ti je ta usporedba nezamisliva, zamisli odnos odstojanja između dvije kilometarske oznake na putu i osam tisuća putovanja do mjeseca i natrag.
Sada valjda shvaćaš snagu adrenalinskog otrova kad se o tome kontroli. Isto tako kad se i mi naljutimo ili uplašimo, nadbubrežna žlijezda proradi punom parom i izlučuje više adrenalina u krv, zavisno o stupnju srdžbe odnosno straha.

Navika je moćna, običaj može ubiti
Budući da su ljudi navikli jesti umrtvljenu hranu i usprkos tomu žive, teško je uvjeriti svijet da
atomi u našoj hrani moraju biti živi, organski atomi, ako želimo ili očekujemo imati vitalno tijelo, bez zaraza i bolesti. Beživotni, anorganski atomi u kuhanoj i prerađenoj hrani sami po sebi uzrokuju prije vremenu degeneraciju i propadanje tijela. Nasuprot životu, koji je pokretan, magnetičan i organičan, smrt je nepokretna, nemagnetična i anorganična. Život se stvara životom, a to vrijedi i za atome u hrani. Kad su atomi u aminokiselinama živi, organski atomi mogu učinkovito djelovati. Kad su uništeni ubijanjem životinje ili kuhanjem hrane, gube se životvorni čimbenici aminokiselina. Životinje grade veće, snažnije i zdravije tijelo aminokiselinama iz biljaka, nego što to uspijeva čovjeku jedući meso. Ako treba još dokaza za pobijanje smiješnih tvrdnji u korist jedenja mesa, trebali bismo potražiti kojeg mesoždera kao tovarnu životinju, pa bismo vidjeli da od toga nema ništa, jer mesožderne životinje nemaju ni snage ni izdržljivosti. Dok biljožderi, počevši od konja i volova pa sve do slonova, posjeduju izvanrednu snagu i izdržljivost, izgrađenu na prehrani sirovim biljem.
Izvor: Čista i jednostavna prirodna kontrola težine, Dr. Norman W. Walker








ponedjeljak, 14. siječnja 2013.

Tai Chi - drevna vještina za unutarnji mir i zdravlje


Tai Chi Chuan univerzalna je vještina specifičnih pokreta, koja dovodi do jedinstva i ravnoteže uma i tijela kroz pokret svih dijelova tijela kao cjeline.

Kad pomislite na odlike suvremenog življenja vjerojatno će vam na pamet pasti učestala psihička opterećenja, nepravilna prehrana, manjak kretanja i izgubljeni kontakt s prirodom.
Moderan čovjek živi u užurbanom svijetu u kojem su primarni ciljevi zgrtanje materijalnoga, a duhovne su vrijednosti u sjeni.
Upravo zato sve je više onih koji, u potrazi za unutarnjim mirom i zdravljem, posežu za alternativnim načinima života.
Među njima su i alternativne tjelesne aktivnosti koje se ne temelje isključivo na sportu, već i na postizanju ravnoteže tijela i uma.


Tai Chi - spoj blagog pokreta i unutarnjeg mira


Kineska borilačka vještina Tai Chi Chuan spoj je blagog pokreta i unutarnjeg mira, kojima je cilj pokretanje životne energije „Chi“.
Osnivač Tai Chi, Chang San-feng, živio je na svetoj planini Wudang u Kini u 13. stoljeću. Chang je stvorio nešto što je u ono vrijeme bilo suprotno uvriježenim stavovima o vještinama borbe.
Dugo je promatrao vještine koje su u međusobnoj borbi koristili ždral i zmija.
Poslije dugog usavršavanja, uz veliko poznavanje prirodnih zakona o energijama neba, čovjeka i zemlje, nastale su osnove Tai Chi Chuana.
Kada se ovladaju svi principi vježbanja, Tai Chi Chuan postaje „Vrhunska vještina borenja“, što i jest značenje njegovog imena. 
Taoistički mudraci Tai Chi zovu „Eliksir mladosti“. Ova vještina je dio tradicionalne kineske medicine, koja se temelji na kretanju tijeka energije i mehanizmima ozdravljenja.
Osim u kineskoj kulturi, Tai Chi je sve prisutniji i kao metoda ozdravljenja u medicinskim centrima u zapadnim europskim zemljama.
Zbog svoje blagosti i umjerenosti, Tai Chi je u svijetu postao popularan kao masovni oblik rekreacije i vježbe za postizanje dugovječnosti.


Vraća narušenu ravnotežu


Tai Chi Chuan je primjeren ljudima koji vole blag i prirodan pokret.
Kako ističu vježbači ove borilačke vještine, vježbanjem Tai Chi Chuana vraća se narušena ravnoteža tijela.
Svakodnevno vježbanje dovodi do poboljšanja općeg tjelesnog i psihičkog stanja, što uspostavljuje normalni tok energije u tijelu.
Prednosti redovitog vježbanja Tai Chi Chuana su brojne:
  • reguliranje šećera u krvi
  • jačanje srčanog mišića
  • uravnoteženje mišićnog tonusa
  • aktiviranje vitalne energije
  • smanjenje stresa
  • poboljšanje pažnje i koncentracije
  • stabiliziranje emocija
  • koordinacija pokreta
  • veća kontrola ravnoteže
  • ispravljanje držanja
  • regulacija disanja


Sagorijeva gomilu kalorija


Unatoč tome što se radi o nježnim i polaganim pokretima, prednosti Tai Chi Chuana u pogledu fizičkog stanja i kondicije su brojne.
Nježni i umjereni pokreti Tai Chi Chuana sagorijevaju više kalorija nego surfanje i gotovo jednako kao skijanje.
Tai Chi poboljšava ravnotežu i koordinaciju pokreta te pomaže izgradnji snažnog tijela potrebnog za zdrav život. 
Omogućava pojedincu da bude opušteniji u pokretu, a time da i mu protok energije bude lakši.
Iako Tai Chi Chuan ne uključuje gotovo nikakav otpor te koristi minimalnu težinu, potvrđen je pozitivan učinak ove vještine na zdravlje kostiju, primjerice na usporavanje gubitka koštanog tkiva i na smanjen broj prijeloma kod žena u postmenopauzi.
Ljudi koji prakticiraju Tai Chi Chuan zdraviji su te su njihova bolovanja smanjena i do 60%.
Tai Chi Chuan pomaže ljudima koji boluju ili se oporavljaju od...
  • moždanog udara
  • osteoporoze
  • zatajenja srca
  • visokog krvnog tlaka
  • srčanog udara
  • multiple skleroze
  • Parkinsonove bolesti
  • Alzheimerove bolesti
  • fibromialgije


Poboljšava mentalno zdravlje


Osim fizičkih blagodati Tai Chi donosi niz pozitivnih učinaka na mentalno zdravlje.
Utvrđeno je da Tai Chi znatno ublažava mentalna stanja poput anksioznostidepresije,prestresiranosti i sniženog samopoštovanja.
Ljudi koji vježbaju Tai Chi radosniji su, imaju veću produktivnost, oštriju koncentraciju i druge mentalne funkcije.
Bolje su im koordinacija i harmonija pokreta, uspješniji međuljudski odnosi i veća prilagodljivost na stresne promjene. 
Tako ova drevna kineska vještina i zapadnjaku omogućava postizanje mira i sklada tijela s duhom. Upravo je to ono što nam svima, u ovom ubrzanom vremenu, najviše nedostaje.


Kako vježbati Tai Chi


Naučiti vještinu Tai Chi možete samo pod vodstvom iskusnog instruktora. Prilažemo kratak video, a više informacija možete dobiti  u Tai centru.

nedjelja, 6. siječnja 2013.

Potrese izaziva američko tajno oružje?



Teoretičari zavjere u nedavnim katastrofama vide djelovanje HAARP-a, niza antena koje se prema teoriji može koristiti za kontrolu vremena, `proizvodnju` potresa i manipulaciju moždanim valovima u ljudskome mozgu. Projekt se nalazi u Gakuni na Aljasci.
Najnoviji razorni  koji je pogodio Čile nanovo je uzbudio teoretičare zavjere koji u ovom tragičnom događaju, kao i u potresima koji su u zadnjih nekoliko godina pogađali uglavnom siromašnije dijelove svijeta (, Peru, Pakistan, Nias, Gujarat, Sumatra…) vide djelovanje HAARP-a (The High Frequency Active Auroral Research Program), piše Slobodna Dalmacija.
Riječ je o nizu antena koje se prema teoriji može koristiti za kontrolu vremena, `proizvodnju` potresa i manipulaciju moždanim valovima u ljudskome mozgu.
Projekt se nalazi u Gakuni na Aljasci, jer je tamo najpogodnije mjesto za rad s obzirom na to da područja blizu polova imaju brojne aktivnosti u ionosferi. O njegovu postojanju u široj javnosti se i doznalo zbog toga što su se stanovnici pobunili zbog čudnih anomalija na nebu nakon što je projekt počeo s radom, kao i zbog nekoliko znanstvenika koji su se obratili novinarima kako bi ih upozorili, piše Slobodna.
Jednostavno rečeno, HAARP djeluje na obrnuti način od radijskog teleskopa – antena, umjesto da prima, šalje signale. HAARP-ove elektromagnetske zrake pogađaju dijelove ionosfere i zagrijavaju ih. To navodno može stvoriti određeni tip valova u smjeru prema Zemljinoj kori te uzrokovati potrese. Ujedno zagrijavanje pojedinih dijelova ionosfere utječe i na vremenske prilike.
Oni koji prate djelovanje HAARP-a tvrde kako je bio aktivan i 12. siječnja 2010. kada je Haiti pogodio razoran potres. Ujedno na YouTubeu postoje brojni videoprilozi o tome kako su se prije potresa na nebu vidjele razne anomalije i boje, pogotovo u slučaju potresa koji je pogodio Sečuan u Kini.
Posljedice posjedovanja ovakvog oružja su nesagledive, tvrde analitičari, a o razlozima zašto se uništavaju samo siromašna područja može se tek nagađati. Javnosti je objašnjeno da je cilj projekta HAARP akademsko istraživanje kako bi se promijenila ionosfera da bi se poboljšala mogućnost komunikacije za dobro čovječanstva. John Hanscom iz američke zračne baze tvrdi: “HAARP se sastoji od nekoliko elemenata koji služe za prijenos energije te od brojnih elemenata za proučavanje ionosfere. Cilj istraživanja je znanstveni, ali dio dobivenih rezultata mogao bi se primijeniti i u vojne svrhe.”
HAARP nije jedina ustanova koja se bavi ovakvim istraživanjima. U Europi postoji EISCAT, kao i u Rusiji Sura Ionospheric Heating Facility. Prema istraživanjima američkih novinara, čini se kako su znanstvenici za HAARP uređaj (tj. ideju slanja energije u ionosferu) dobili upravo iz proučavanja radova Nikole Tesle i `Teslina štita` te `smrtonosne zrake`, piše Slobodna Dalmacija.


Izvor: http://znanost.geek.hr/clanak/potrese-izaziva-americko-tajno-oruzje/#ixzz2H9G8du6p

utorak, 1. siječnja 2013.

Aloe vera – biljka koju bi svi trebali uzgajati









Aloe veru ne treba posebno predstavljati, čak ni u našoj kulturi koja ne favorizira prirodne lijekove i preparate, svi znaju koliko ekstrakt ovog jednostavnog sukulenta pozitivno utječe na obnavljanje i zaštitu kože, no zapravo to je gotovo sve što javnost zna o biljci koja osim nevjerojatnih nutricionističkih svojstava ima toliko ljekovitog utjecaja na ljude da s pravom zaslužuje prastari naziv „biljka lijek za sve.“



Osnovne odlike Aloe vere
Aloe vera je vrsta sukulenta – biljaka koje su razvile posebnu vrstu tkiva u svojim listovima, stabljikama i korijenima kako bi prikupljale i skladištile vodu. Aloe vera pripada vrsti lisnih sukulenata, što joj daje prepoznatljivi izgled s nabreklim i mesnatim listovima. Pretpostavlja se da je ova vrsta originalno nastala na području sjeverne Afrike, gdje se dan danas mogu pronaći slične vrste.
Tipična mladica biljke Aloe vere.
Mnogi ljudi zamjenjuju agavu s Aloe verom. Iako su obje vrste bliski rod lisnih sukulenata, one se bitno razlikuju. Agava nema ljekovita svojstva, umire nakon cvjetanja i u svojim listovima ima posebna suknasta vlakna koja nalikuju na vlakna juke, dok Aloe vera preživljava cvast i u svojim listovima ima čisti žele i sok.
Kultivacija
Kultivacija Aloe vere je djelomično obavijena maglom jer doseže daleko u prapovijest. Iako se tragovi nasada ove biljke mogu naći u starom Egiptu i Indiji, njezini najbliži divlji rođaci se mogu pronaći u Arabiji, Maroku, Mauretaniji, na Kanarskim otocima, Madeiri i Zelenortskim otocima i to u obliku Euphorbie balsamifere i Pistaciae atlantice. Iako postoji prijepor o tome da je Aloe vera u Kinu došla tek u XVII. stoljeću, smatra se da se ona širila Azijom prastarim putevima svile, no s prekidima u kultivaciji i s različitim svrhama uzgajanja. Interesantan je podatak da se Aloe vera može pratiti i ne putu kojim su se kretali prastari Aboridžini od Afrike prema Arabiji, južnoj Indiji s narodom Tamila pa sve do Australije, no ovo dodatno dovodi u pitanje koliko se dugo kultivira Aloe vera jer su australski Aboridžini jedna od najstarijih nacija svijeta, za koje se smatra kako su došli do Australije prije 40-60 tisuća godina.
Medicinska upotreba
Najraniji pisani podaci o upotrebi Aloe vere u medicinske svrhe su sačuvani na Ebersovom papirusu za kojeg znanost smatra kako je napisan 1600., godine prije nove ere, no ona se spominje i knjizi „De Materia Medica“ iz prvog stoljeća nove ere, kao i u Plinijevim knjigama. Zadnji spomen ove biljke prije njezinog ponovnog otkrivanja u XVIII. stoljeće javlja se u Kodeksu Juliana Anicia iz 512., godine nove ere.
Etimologija
Ova biljka ima brojne sinonime: A. barbadensis Mill., Aloe indica Royle, Aloe perfoliata L. var. vera A. vulgaris Lam., dok uobičajena imena variraju od Kineske i Indijske Aloe (zbog tradicionalnog uzgoja na područjima ovih zemalja koji se mogu pratiti gotovo pet milenija u prošlost), pa sve do imena Prava Aloa ili Aloa s Barbadosa i „Biljka prve pomoći.“ Epitet „vera“ označava prava ili originalna, no u nekoj literaturi se čak naziva i točkasta Akoa ili Aloe vera var. chinensis.
Listovi Aloe vere skrivaju želatinsto meso puno zdravog soka.
Smatra se kako je Aloe veru modernom zapadnom svijetu prvi predstavio Carl Lonnaeus 1753., godine., nazivajući je Aloe perfoliata var. vera, no botanički ju je specificirao Nicolaas Laurens Burman 1768., godine nazivajući je Aloe vera Flora Indica. Svoj konačni naziv i marketing ova jednostavna biljka je doživjela kroz rad Philipa Millera koji je nazvao Aloe barbadensis nekih desetak dana nakon Burmanove objave u knjizi Gardner’s Dictionary. U svakom slučaju danas se Aloe vera uglavnom vodi pod nazivom koji joj je dao Miller.
Žalosna istina
Vjerojatno se pitate zašto tolika pomutnja s imenima za jedan obični sukulent. Stvar je u tome da Aloe vera uopće nije obična biljka i da joj pradavni naziv „biljka lijek za sve“, koji su joj priskrbili stanovnici južne Indije, u potpunosti stoji. Botaničari sa zapada su se krajem XVIII. stoljeća borili kako bi priskrbili mjesto u povijesti dajući joj svoje ime. Nakon početne pomame za biljkom koja je rješavala brojne zdravstvene i nutricionističke probleme, ona polako pada u zaborav kako se farmacija sve više okretala spravljanju umjetnih lijekova i preparata, a naročito nakon Drugog svjetskog rata nakon što su patentirani proizvodi počeli uzimati maha. Aloe vera se ne može patentirati jer je prirodna, biljka dostupna svima i time su njezini preparati namjerno izbačeni s tržišta.
Što se sve nalazi u Aloe veri?
Aloe vera je prastarim pomorcima, putnicima i trgovcima služila kao nadomjestak prehrani i prva pomoć. Žele i sok unutar ove biljke je prepun:
vitamina; A, B1, B2, B3, B6, B9, B12, C i E, sadrži i folnu kiselinu i više  minerala od kojih najviše ima; magnezija, mangana, cinka, bakra, kroma, kalcija, kalija, željeza i 20 vrsta aminokiselina. Za sada je ustanovljeno da žele Aloe vere ima preko 240 hranjivih i ljekovitih sastojaka no s pravom se pitamo je li to zaista sve s obzirom da znanstvena istraživanja koja se bave ovom biljkom rijetko dolaze do javnosti.
Iako se Aloe vera najviše koristi u kozmetici, njezina svojstva su nevjerojatna kako u nutricionizmu, tako u medicini i farmaciji.
Gotovo sve Aloe sadrže biljni protein koji se naziva Aloin. Ovaj spoj je služio kao prirodni laksativ sve do 2003. godine kada ga je FDA – krovna Američka agencija za hranu i lijekove proglasila trećom klasom laksativa i zabranila ga za upotrebu otvarajući vrata umjetnim i patentiranim laksativima.
Aloe vera sadrži brojne fitokemikalije koje imaju bioaktivni potencijal u obliku neopasnih lektina, emodina, manana, polimanana itd., koji su prirodni insekticidi, antifingicidi i antibiotici.
Pogledate li tekst o Aloe veri na Wikipediji vidjet ćete kako se daju brojne kontradiktorne informacije koje namjerno zbunjuju javnost o učinkovitosti i ljekovitosti ove biljke. Kako bismo zapravo otkrili koliko je i zašto Aloe vera važna za očuvanje ljudskog zdravlja i liječenje bolesti navest ćemo najvažnija moderna istraživanja.
Aloe vera liječi šugu
U istraživanju objavljenom 2009. godine otkriveno je kako Aloe vera uspješno umanjuje simptome šuge. Običan gel napravljen od čistog mesa listova Aloe vere je direktno apliciran na područja sa šugom. Svi pacijenti iz Nigerije koji su se od sredine do kraja 2002. liječili ovim jednostavnim preparatom su se izliječili od šuge, dok je liječenje losionom od benzonata polučilo polovičan uspjeh. Od 2002.-2009. su se vodile različite pravne bitke te je na koncu ovaj rad objavljen tek sedam godina nakon eksperimenta sa zaključkom kako žele od Aloe vere ima isti učinak kao i losion od benzonata, koji je naravno patentirani proizvod.
Aloe vera liječi oralne probleme i upalu desni
U znanstvenoj studiji objavljenoj 2011. godine otkriveno je kako ova biljka ima nevjerojatan učinak na različite oralne probleme. Aloe vera uspješno umanjuje zubni kamenac, liječi upalu desni, regulira oralnu floru i ubija opasne bakterije u ustima.
Aloe vera sprečava nastanak raka kože i jetre
Uvažena tiskovina Green Med Info je objavila tekst o istraživanju znanstvenika iz Beograda koji su otkrili kako Aloe vera inhibira nastanak stanica raka u koži. Znanstvenici su direktno primijenili Aloe-emodin (spoj iz Aloe vere) na komadiće ljudske kože koju su snažno ozračili. Koža koja nije bila zaštićena Aloe-emodinom ja razvila stanice raka dok je koža zaštićena Aloe-emodinom ostala zdrava.
S ovim istraživanjem se potvrdio rad znanstvenika sa Sveučilišta Gachon iz Južne Koreje u kojemu se otkrilo kako Aloe-emodin sprječava nastanak stanica raka u jetri i kako ovaj spoj smanjuje broj kancerogenih stanica u jetri. Istraživači su shvatili kako Aloe-emodin sprječava genetičke promjene u stanicama koje uvjetuju nastanak raka. Osim toga Aloe-emodin snažno djeluje na oporavak stanica i održavanje njihova zdravlja jer se zahvaljujući ovom spoju stanice regeneriraju i revitaliziraju.
Hranjivo i ljekovito meso Aloe vere se lako ekstrahira iz listova.
Hranjivo i ljekovito meso Aloe vere se lako ekstrahira iz listova.
Pored emodina znanstvenici su otkrili još jedan važan sastojak Aloe vere. Riječ je o rheinu koji ima snažno djelovanje protiv raka, uključujući i stopiranja progresije rasta tumora i ubijanje stanica raka zahvaljujući staničnoj apoptozi.
Znanstvenici iz Beograda su zaključili kako je Aloe vera najučinkovitija ako se koristi u prirodnom obliku zbog brojnih i kompleksnih spojeva koji su manje djelotvorni ako se izoliraju. Žele Aloe vere sadrži slijedeće iznimno ljekovite spojeve:
kvercetin (quercetin) koji je jedan od najjačih prirodnih lijekova protiv raka, lutonarin, apigenin, kaemferol, isorinenin, isoviteksin, saponarin, lutonarin, klorogeničnu kiselinu, pektičnu kiselinu, kafeičnu kiselinu, feluričnu kiselinu, glikosilkromone, aloeresin B, aloin koji stvara Aloe-emodin, mješavine polifenola, glukana i glukomanana, alkaloide koji Aloi daju nevjerojatna protuupalna i antioskidativna svojstva i brojna svojstva koja ubrzavaju i kataliziraju ozdravljenje i oporavljanje tkiva.
Lončanice s Aloe verom su nezahtjevne i lako se održavaju.
Lončanice s Aloe verom su nezahtjevne i lako se održavaju.
Pravljenje preparata iz Aloe vere je iznimno jednostavno, dovoljno je iscijediti sok iz unutrašnjosti lista ove biljke ili te iste listove možete oguliti i koristiti cijelo meso – žele listova, kako za vanjsku tako za unutrašnju upotrebu i naravno prehranu i spravljanje napitaka.
Aloe vera liječi opekline drugog razreda
U istraživanju koje su napravili znanstvenici s Tajlanda 2000. godine je otkriveno kako direktna primjena želea od Aloe vere uspješno liječi opekline drugog razreda te da smanjuje plikove, ubrzava stvaranje novog tkiva, bez obzira je li riječ o žilama, mišićima ili koži koja je izgorjela. Aloe vera također smanjuje upale i otok izazvane opeklinama.
Kombinacija Aloe vere i meda sprječava nastanak raka
U istraživanju koje je objavljeno 2010. godine otkriveno je kako oralna konzumacija meda i Aloe vere sprječava širenje tumora i nastanak kancerogenih stanica uz pomoć apoptoze kancerogenih stanica. Apoptoza je okidanje prirodne smrti stanica. Eksperiment je načinjen na uzorku od 256 štakora u koje su implantirana tkiva s malignim tumorima. Nakon 20 dana konzumacije Aloe vere i meda, svi tumori u štakorima su se počeli smanjivati.
Aloe vera je uspješan antiseptik
U znanstvenoj studiji objavljenoj 2012. godine otkriveno je kako Aloe vera ima snažna antiupalna, antibakterijska, antidijabetička svojstva te da snažno pojačava imunološki sustav. Žele od Aloe vere je uspješno ubijao kulture svih najčešćih i najpoznatijih bakterija od kojih ljudi obolijevaju te je ustanovljeno kako ova biljka sprječava nastanak karijesa i peridentalnih oboljenja.
Aloe vera liječi lišaj stidnice i sprječava nastanak raka
U znanstvenoj studiji koja je napravljena 2008. godine otkriveno je kako galopirajuća erozija tkiva nastala teškim oblikom lišaja i čireva koji najčešće uništavaju tkiva pokrivena sluzokožom, uključujući i stidnicu, može biti uspješno spriječena i liječena konzumacijom i aplikacijom običnog želea o d Aloe vere. U zaključku studije stoji kako je žele Aloe vere siguran i efektivan tretman za liječenje vulvalnog lišaja planusa. Ova bolest je toliko opasna da se uglavnom s vremenom pretvori u teške oblike raka.
Aloe vera smanjuje simptome multiple skleroze
U istraživanju koje je napravilo Sveučilište Teheran 2010. godine otkrilo se kako Aloe vera uspješno smanjuje simptome multiple skleroze koja je jedna od najozbiljnijih bolesti autoimunog sustava i centralnog nervnog sustava. Najvažnije od svega je da ekstrakt Aloe vere usporava napredak bolesti i obnavlja zaraženo tkivo.
Aloe vera liječi leukemiju
U istraživanju koje su napravili znanstvenici iz Kine 2000. godine otkriveno je kako određeni spojevi iz Aloe vere imaju snažno antileukemijsko djelovanje. Aloe vera ubija stanice oboljele od leukemije zahvaljujući staničnoj apoptozi.
Bez obzira na ovo nevjerojatno saznanje, ljudima koji su oboljeli od leukemije se uopće ne predlaže korištenje Aloe vere.
Aloe vera uništava stanice raka u probavnom traktu
U istraživanju koje su napravili znanstvenici iz Kine je otkriveno kako Aloe-emodin ima snažno djelovanje protiv stanica unutar probavnog trakta. Kinezi nisu uspjeli dokučiti kako Aloe vera ubija stanice raka i smanjuje tumore no primijetilo se kako Aloe-emodin sprječava nastanak novih tumora dugo nakon konzumacije istoga.
Aloe vera štiti i liječi čir na želucu
U znanstvenoj studiji iz 2001. godine, koju su napravili znanstvenici Državnog medicinskog fakulteta Rusije u Moskvi, otkriveno je kako snažna antioksidativna svojstva Aloe vere sprječavaju nastanak čira na želucu te da također liječe stanice zahvaćene čirom i obnavljaju oštećenu sluzokožu.
Ekstrakt od Aloe vere uspješno liječi psorijazu
U istraživanju objavljenom 1996. godine otkriveno je kako ekstrakt Aloe vere nevjerojatno uspješno anulira efekte Psorijaze vulgaris, najčešćeg oblika psorijaze koji se uobičajenim patentiranim lijekovima zalječuje ali ne i izlječuje. Iako je u ovom kliničkom istraživanju korištena krema u kojemu se nalazi tek 0,5% čiste Aloe vere, učinci su bili 83,3 posto jači negoli bez Aloe vere.
Čisto meso listova Aloe vere.
Čisto meso listova Aloe vere.
U tekstu koji smo objavili pod nazivom: „ALOE VERA: Pomlađuje kožu, štiti protiv određenih vrsta raka i leukemije i pomaže u liječenju raka!“ smo pokazali kako ova biljka zaslužuje našu pažnju.
Za sada su znanstvenici potvrdili da običan sok i meso listova Aloe vere pomaže u liječenju sljedećih bolesti i poremećaja:
  • Ulceroznog kolitisa
  • Trovanja naftom i naftnim derivatima
  • Radijacije
  • Opeklina
  • Smrzotina
  • Psorijaze
  • Kožnog lišaja
  • Lišaja vulve
  • Olakšava kontraindikacije pri kemoterapiji
  • Umanjuje učinke dijabetesa
  • Smanjuje metastaze kancerogenih oboljenja, pluća, rektuma, probavnog trakta, crijeva i pankreasa
  • Šuge
  • Upale mokraćovoda i mokraćnog mjehura
  • Papiloma virusa
  • Cervikalne displazije
  • Smanjuje šećer u krvi
  • Hepatitisa
  • Kroničnih rana od dijabetesa
  • Reumatoidnog artritisa
  • Štiti od zračenja kože
  • Multiple skleroze
  • Trovanja fluoridom
  • Sprječava nastanak kancerogenih oboljenja
  • Smanjuje rast stanica raka dojke
  • Pomaže u stvaranju zubne pulpe
  • Štiti zube
  • Uvelike olakšava kontraindikacije Cisplatina
  • Štiti od nastanka leukemije
  • Ima antibakterijsko djelovanje, naročito protiv Escherichie Koli i Stafilokokusa aureusa
  • Uništava stanice raka želuca
  • Uništava stanice raka pluća
  • Sprječava nastanak virusa japanskog encefalitisa i pomaže u njegovom liječenju
  • Sprječava nastanak raka crijeva
  • Emodin iz aloe vere ubija stanice melanoma
  • Emodin iz aloe vere ubija stanice karcinoma nazofarniksa
  • Terapeutski djeluje na rak kože
  • Modulira stvaranje enzima antioksidansa u tijelu
Aloe vera se jednostavno uzgaja kao lončanica i ne traži puno njege. Sasvim uspješno raste u zatvorenim prostorima s konstantnom temperaturom i dosta svjetla. Iako na internetu možete naći brojne proizvode od Aloe vere, najzdraviji je svježe iscijeđeni sok od Aloe vere i očišćeno meso njenih listova. Osim što se Aloe vera može koristiti za površinsku upotrebu, ona je iznimno hranjiva i bezopasna za jelo i eventualnu konzumaciju kao piće ili sok. Zbog velike količine, minerala, antioskidansa i vitamina savršen je dodatak prehrani, a zbog antibakterijskih i antifungicidnih svojstava možemo je koristiti i za obnavljanje mikroflore u probavnom traktu, čišćenja jetara i slezene i obnavljanja imunološkog sustava.