Kad vidite gomilu besmislenih zabrana i obaveza, glupih zakona koji zadiru u svaku sferu privatnosti i nastoje se grubo ugurati između ljude, oni nisu tu samo kao sredstvo. Oni su cilj. Na Zemlji od davnina postoji sustav zvan biosfera, a u zadnjih nekoliko godina nagli rast doživljava tehnosfera.
Nazivnik je: tehnosfrea protiv biosfere. Zeland se referirao na zbir događaja koji se obično pripisuju zakulisnim upravljenjem svjetskih doagađaja s ciljem stvaranje elektronički nadzirane centralizirane svjetske totalitarističke države u kojoj bi pučanstvo Planeta trebalo biti svedeno na roblje. Naravno, malokome je potpuno jasno kakav mentalni sklop mora stajati iza takvih, danas jasno vidljivih planova, i zašto bi si netko uopće htio baciti takvo breme na vrat kao što je gospodarenje svijetom. Kad sam kao klinac gledao filmove s Jamesom Bondom, koji se često borio protiv nekih psihopatskih zlikovaca koju su htjeli biti gospodari svijeta, uvijek sam se pitao koji je vrag tim tipovima. Što će im to? Da meni netko ponudi da budem gospodar samo jednog kvarta, odbio bih iz čiste lijenosti. Što bih time dobio osim hrpe mogućih problema?
Naravno, mogući odgovor jest da vrh piramide manipulacije nije ljudski kad se već toliko neljudski ponaša i ima toliko neljudske ciljeve, a još pri tom već stoljećima kroz razne doktrine nastoji uvjeriti ljude da su i oni baš takvi. No, ljudi koje viđamo oko sebe potpuna su suprotnost tome – većina vaših i mojih znanaca teži tek nekom ispunjenom životu u skladu sa svojim bližnjima i okolinom. To ne znači da bi taj svijet sam po sebi bio utopija i da ne bi ponekad proključale strasti u nekoj svađi, da ne bi netko potegnuo sjekiru ili ponekad nekoga prevario ili djelovao na neki sličan način koji volim svoditi na formulu „sve što je ljudski nije mi strano“, ali duboki su ponori između takvih kratkoročnih situacija i dugoročnog zlokobnog plana koji se tiče svih stanovika Zemlje i ne nosi im ništa dobro. Kad kažem svih, doista i mislim na sve stanovnike, a ne samo na ljude, jer je očito da se na udaru nalazi cjelokupna biosfera, jednako životinje kao i biljke i uopće temeljna prirodna ravnoteža koju neka duboka inteligencija održava u balansu. Inzistiranje na GMO-u najbolji je primjer.
Zeland je rekao da mnogi danas usmjeruju oči prema nekim institucijama ili društvima koje proglašavaju svjetskom vladom i pripisuju im izvorište svih tih zbivanja, poput skupine Bilderberg i slično. Oni pronicljiviji ipak uočavaju da su i bilderberzi i trilateralna komisija i UN i NATO i MMF tek dio mreže tih društava. Tko je pauk koji plete mrežu ostaje neodgovoreno. No, dok se većinu nas nastoji programirati kroz medije i obrazovanje da bi se stvorio naš pristanak za sva negativma djelovanja, koja se prikazuju kao pozitivna ili kao tek logični nehotični slijed, oni na vrhu vidljive piramide zapravo su robovi istog sustava daleko direktnije od nas. Još veći robovi. Potrošna i zamjenljiva roba, kao što se vidi iz činjenice da se promotori i djelovatelji mijenjaju kroz godine i desetljeća, ponekad ih se i uništi fizički nakon što su svoje odradili, ali plan ostaje isti. Njega generira samoodrživi sustav. Zovimo ga tehnosferom, zovimo ga matricom ili na neki treći način.
Tako da može biti da je ono što smatramo sredstvima zapravo cilj. Drugim riječima, kad vidite gomilu besmislenih zabrana i obaveza, glupih zakona koji zadiru u svaku sferu privatnosti i nastoje se grubo ugurati između ljude, oni nisu tu samo kao sredstvo. Oni su cilj. Na Zemlji od davnina postoji sustav zvan biosfera, a u zadnjih nekoliko godina nagli rast doživljava tehnosfera. Biosfera se sastoji od samih iznimaka, dok ih tehnosfera ne trpi. Biosfera se cijelo vrijeme usklađuje u hodu, prilagođavajući se situaciji, za što je potrebna inteligencija, intuicija i svijest o povezanost svega sa svime, dok tehnosfera želi uvesti skup fiksnih i nepromjenljivih pravila. Tehnosfera je postala entitet za sebe i nastoji sve što izvorno pripada biosferi pretvoriti u svoje sastavne dijelove, a ostatak eliminirati da ne smeta. Kad pričamo o nama, ljudima, to se radi kroz uvjetovanja i programiranja umova pomoću svakojakih nametnutih propisa i zakona kojima se ljude želi izdresirati da postanu strojevi. Jeste li primijetili da strojevi sve više postaju gospodari naših svakodnevnih situacija, čineći nerješivim ono što se prije s lakoćom rješavalo običnim dogovorom između ljudi, bez obzira radi li se o osobi na šalteru ili direktoru neke tvrtke. Danas su između ljudi instalirani svakojaki kompjutorski programi, po svojoj naravi bezgranično glupi i nefleskibilni, koji nisu dorasli (nisu takvima ni zamišljeni) rješavati jednostavne svakodnevne situacije koje se više nalaze u sivim zonama nego u crnim ili bijelim poljima. Jer da, dobro jutro, doista postoje mnoge nijanse između crne i bijele, a upravo se crno-bijeli svijet nameće kroz suvremeni sustav programiranja i jednoumlja zvan „politička korektnost“. To je totalitarizam opasniji od svih jer su ovi prije gradili rešetke izvana pa su bile uočljive, dok ih politička korektnost instalira u umove ljudi, pa oni sami postaju rešetke i čuvari kaveza misleći da rade slobodnom voljom . No, binarni računalni sustav poznaje samo 1 i 0 , da ili ne, i ništa drugo. On je temelj tehnosfere.
Kad sam čuo Zelandovu misao, na pamet mi je pao David Icke koji je u knjizi „Priče iz vremenske petlje“, nakon višegodišnjeg istraživanja pozadine urote ( u kojem se kretao od nadnacionalnih strukutra, preko izvanzemljana u našoj prošlosti do gmazolikih entita koji, kako se nama na ovoj razini privida čini, mogu mijenjati obličje) došao do zaključka da je sve to zapravo sporedno. Ključna stvar je ono što je nazvao Matrica. A Matrica je sklop, neka vrst kolektivne svijesti koju su stvorili umovi ljudi i koja sad samu sebe usavršava i održava. Možda je teško za prihvatiti na prvi pogled, ali još uvijek nije zabranjeno razmišljati na glas, zar ne?
Automatiziranost svijeta se reklamira kao sve veća jednostavnost, a u stvari mnogo toga postaje sve kompliciranije, a sasvim banalni problemi postaju nepremostive prepreke. Evo zaista ukratko nekoliko primjera od stotina koje sam vidio ili doživio, vjerujem da ćete se i sami sjetiti sličnih. Neću ići u detalje jer bi za to trebalo previše prostora.
Recimo, u nekom slučaju je u jednom projektu za 2011. godinu bilo predviđeno, recimo, 150 000 kuna za jedan segment posla. Na kraju godine neki čovjek u lancu potpisa zbog bolesti nije potpisao neki papir do 31. 12 nego tek 8. siječnja i – puf – novac je nestao, tj. u 2012. nije bio predviđen i tu se ništa nije moglo. Na upit jednog od članova tima osobi zaduženoj za novac je li moguće otići do direktora tvrtke, objasniti mu glupu situaciju i zamoliti da omogući da se taj novac i dalje može iskorisiti – kako su se takve situacije rješavale u proteklim desetljećima – ta je dobronamjerna osoba rekla da ni direktor tu ne može ništa jer jedan gospodin to ne dopušta. Tko je sad to? Ispostavilo se – kompjutorski sustav, instaliran da bi navodno olakšao i ubrzao proizvodnju. Kao i svaki program, preglup je da bi se nosio s realnim životnim situacijama.
Ili: osoba napiše četiri scenarija za televiziju, ali se emisije za ta četiri scenarija snimaju u samo dva studijska termina. Producent programa pokušava platiti četiri scenarija, ali kompjutski program jednostavno ne dopušta jer je riječ samo o dva termina studija što za njega znači i dva scenarija. I dok bi se čovjeku moglo ponešto objasniti, stroju ne može.
Ili: čovjek leti iz Pariza za Zagreb. Dođe tri sata ranije na aerodrom. Čekira sebe i prtljagu, ali više to ne rade ljudi nego stroj na koji staviš torbe i stišćeš gumbiće. Potom dođe na šalter, sazna da mora nešto promijeniti, ali mu službenica ne može pomoći nego ga opet uputi na uređaj. No, uređaj ga ne želi prihvatiti jer se već ranije registrirao na njemu. Opet razgovara sa službenicom koja mu kaže da ona tu ne može ništa učiniti već da mora otići do ureda Air Francea, kojim je trebao letjeti, i tamo riješiti stvar. No, ispred tog ureda je red od petnaestak ljudi, a u međuvremenu se vrijeme polaska njegova aviona već približilo. Čovjek namoli da ga puste preko reda, ali usprkos tome zakasni na avion. Prtljaga mu je otišla, a on je zaglavio cijelu noć. Sitni birokratski problema s kojim se susreo prije su u roku od nekoliko minuta rješavali službenici na šalterima.
Ili: čovjek koji uzgaja vinovu lozu odjednom ima obavezu plaćati tisuće eura za neke certifikate i odgovarati na pitanja inspektora koliko vina puni u butelju od 7,5 decilitara. Koliko bi uopće mogao ukrasti? Osim toga, u interesu mu je da između čepa i vina bude što manje zraka da se vino ne može pokvariti. Kad upita otkud to, inspektor mu kaže da mu sve piše u Narodnim novinama. Među nekoliko stotina zakona koje Sabor donosi hrpimice i bez čitanja i bez rasprave. Čovjeku koji je u njegovom selu prodavao žicu za vinograde, nikad ne štedeći na kojem metru više jer se ionako svi u selu znaju, stiže kazna od nekoliko tisuća kuna jer na njegovom metru nema štambilja državne institucije. Itd, itd. Sve su to sitnice koje nikad nisu bile problemi, a ako su i bile, ljudi su ih sami rješavali, bez posrednika u vidu Velikog brata.
A sjećate li se kad su kumice na placu odjednom, nakon silnih desetljeća u kojima nitko nije apsolutno nikad pokvario želudac njihovim sirom i vrhnjem, morale unajmljivati frižidere? I potom otvarati obrte za onih svojih nekoliko sireva, a njihova proizvodnja postala podvgnuta strogima sanitetskim zakonima? Onim istim koji ne dopuštaju nekom ugostitelju da povrće uzgojeno u vlastitom vrtu služi svojim gostima, već im mora služiti ono s etiketom iz šoping-centra. I onda više u planinskom restoranu, ugostiteljskom obiteljskom obrtu, nema više njihovog fenomenalnog vlasitog sira i vrhnja, već se odjednom servira sir i vrhnje od Dukatovog smeća, od onog suhonjavog sira (umjesto vlažnog i sočnog) i gustog vrhnja iz plastične čaše (umjesto bogatog tekućeg vrhnja s placa). Potom, ima li smisla da osoba koja proizvodi rakiju za svoje potrebe mora prijavljivati što je i koliko proizvela? Itd, itd. Pa još jednom: Itd.
Nedavno mi je jedna osoba ispričala iskustvo s tečaja za tzv. ‘europrojektante’ tj. ljude osposobljene da znaju pisati projekte za dobivanje europskog novca. Učenje se svodilo na ukazivanje na važnost propozicija. Recimo, da bi neki projekt prošao mora imati točno određeni broj znakova, recimo 20000, ako ima makar tri znaka više odmah leti u smeće. Font mora biti 12, ako je 14 ili 10, odmah leti u smeće. Ako je u projektu navedeno da je potrebno kupiti 50 stolaca i tri stola, onda ne smije biti kupljeno 38 stolaca čak i ako se u praksi pokaže da nije potrebno 50. Izvođač projekta je podvrgnut strogim kontrolama u kojima ga se motri je li i najmanje sitnice izvršio bez odstupanja. Poruka je da projekt može biti i loš ili loše izveden u sadržajnom smislu, ali jedino se računa doslovno pridržavanje svih postavljenih normi. Evidentna je bila visoka birokratizacija na svakoj razini i da nije zapravo bitan sadržaj projekta koliko poštivanje birokratskih formula. O tome govori i epilog. Na kraju 6-mjesečnog tečaja polaznike se pitalo jesu li postali euroskeptici ili pobornici EU. Od dvadesetak polaznika, svi osim jednog ili dvoje očitali su se kao euroskeptici poučeni iskustvom tečaja koje im je pokazalo besmislenost bezumne gomile nefleksibilnih pravila koja su sama sebi cilj.
Nadalje, nedavno sam slušao uživljenog mladića, Microsoftovog trgovačkog putnika najavljenog kao „specijalist za računala“, kako uvjerava publiku na prezentaciji da je „cloud computing“ najveća revolucija „od vatre i kotača“. A u biti se radi o tome da će se svi podaci nalaziti na Microsoftovim serverima, čiji bi se prostor unajmljivao po potrebi, odnosno neka internet-tvrtka ne bi, kao do sad, morala kupovati dodatne servere, a da se poslije dogodi da joj promet padne pa da joj ti serveri ne trebaju. To doista jest revolucija, ali samo po tome što će nadzor na podacima od strane Elite biti potpun, što je vidljivo iz aviona.
Pogledajmo iz perspektive težnje tehnosfere da nas pretvori u svoje bakterije i raspravu oko borbe za slobodu na internetu. Tehnosfera bi htjela ukinuti slobodu. Neki se bore da se to ne dogodi, ali i tima koji se bore svi se podaci već se sada mogu nadgledati i to se i radi. Zapravo se oni boreći se za Internet, bore u korist tehnosfere, u korist tzv. globalizacije koja je njen alat. Jer su pristali na Internet (možda još jedan ‘revolucionarni’ izum bolji od vatre i kotača). Sva ta nastojanja da se stvori potpuna kontrola mogla bi se drugačije izbjeći: škare u ruke i prerežeš žicu. Evo vam natrag Internet, što će nam, živjeli smo bez njega tisućljećima i sad je on odjednom uvjet da nam život bude ispunjen?
Nadalje, već četiri i pol mjeseca živim bez televizije i nisam uopće primijetio da mi nešto nedostaje. Dapače, život mi je postao sadržajniji jer sam tako dobiveno vrijeme iskoristio na druženje s ljudima, čitanje, glazbu ili neku drugu daleko pametniju aktivnost.
Ono što sam htio reći svim ovim primjerima besmislenih zabrana, zakona i obaveza jest da nas njima matrica tehnosfere pretvara u male sastavne dijelove same sebe. Riječ je o instaliranju mentaliteta roja. Što ako nema nikoga na vrhu piramide moći, ako su tamo samo još veći robovi?
No, zato je tako lako oduprijeti joj se. Jednostavno treba koristiti svaku priliku da se manifestira ljudskost u cijeloj svojoj složenosti, nepredvidljivosti, zdravom razumu i uživljavanju u situacije drugih ljudi. Pogotovo nepredvidljivosti jer kompjutorski program matrice to ne podnosi. Osim toga, on želi isključiti empatiju kod ljudi jer je i sam nema. Matrica tehnosfere je program koji se nastoji useliti u umove ljudi i dehumanizirati ih. Pretvoriti ih u nosače programa, u bakterije koje će joj generirati postojanje.
Ali ako nas je era antibiotika nečemu naučila, onda je to da uvijek neke bakterije postanu otporne na sve antibiotike. Na takve bakterije računamo da će promijeniti i ostale bakterije.
Krešimir Mišak
Nema komentara:
Objavi komentar