O STRAHU

 Važnost straha, bilo gledano sa pozicije onoga koji pomoću straha pokušava doći do određenih ciljeva, ili pak onoga koji se želi osloboditi okova iluzija, ogromna je. Zašto, zato što je strah glavni alat u rukama manipulatora, dok je pak sa druge strane, sa strane onih koji su manipulirani pomoću straha, strah najveća prepreka ka oslobađanju od strane manipulatora stvorenih iluzija, zatvora za naš um.

Strah je ono što iluziji daje smisao, jer iluzija bez straha je besmislena, ne postoji. Današnji čovjek postao je robom/zatvorenikom straha, tako da je strah postao i zatvorom i čuvarom zatvora. Strah je poveznica svih iluzija i onog što u konačnici iluziji daje smisao, jer u koliko se bojimo, mora da je stvarnost.

Strah je poveznica, vezivo koje veže sve iluzije zajedno i pretvara ih u cjelinu, u iluzorno ja, ego. Ego je zbir iluzija koje smo nagomilali tijekom života, sa kojima smo se poistovjetili, a strah je ono što egu (iluzijama) daje smisao, što tjera na neprestani oprez, borbu za preživljavanje, održavanje iluzija, jer tko smo ako nismo ono što vjerujemo da jesmo, ego. Da bi ego, iluzorno ja preživjelo, postojalo, potrebna mu je neprekidna doza straha, borbe za preživljavanje koja ga čini, održava stvarnim.

Ali strah, baš kao i iluzorno ja, ego, nije ništa više nego li iluzija, jer jedino što može održavati i davati iluziji smisao, jest iluzija. Ego i strah su dio istog, iluzije. Iluzija se jedino može održavati, nadopunjavati iluzijom, nikako stvarnošću, onim što jest, jer iluzija dotaknuta stvarnošću, nestaje.

SADA je stvarnost, ono što jest. Strahovi, ego (iluzija) se u sadašnjem trenutku ne može održati, zato je za ego važno da živi u onom što je bilo, odnosno što bude. Živjeti u onom što je bilo, što bude, je živjeti kroz ego, iluzije, patnju. Strah, odnosno patnja je jasni pokazatelj koliko se udaljavamo, koliko smo udaljeni od onog što jest, sadašnjeg trenutka, sada i ovdje, istinskog ja, ljubavi. U koliko ne živimo u sadašnjem trenutku, živimo u iluziji misli, uvjerenja i vjerovanja, što je bilo, odnosno što će biti, živimo u iluziji zvanoj STRAH. Strah je za današnjeg čovjeka, društvo, civilizaciju glavno gorivo, pokretač, sve što današnji čovjek čini, čini iz straha, ne znajući kako time stvara, manifestira samo dodatni strah.

“Ko sije strah, više se sam plaši; to je sudbina tiranije.”

Latinska poslovica

Sve što radimo iz straha, na kraju će stvoriti dodatni strah, jer to je način na koji se strah (iluzija) održava na životu. U koliko djelujemo iz straha, bilo u obliku mržnje, srama, ili pak straha od ismijavanja, različitosti, ono što ćemo dobiti je natrag je strah. Primjerice, određene stvari, moć, kontrolu, želimo iz straha, a kada posjedujemo kontrolu, moć, živimo u strahu od gubitka te moći.

Moć nad drugima predstavlja slabost prikrivenu kao snagu. Istinska moć se nalazi unutra i

dostupna vam je ovog trenutka. Um uvijek traži način da porekne Sadašnji trenutak i pobjegne od njega. Drugim riječima, što ste više poistovijećeni sa umom, više patite. Ili bi se to moglo ovako reći: što ste više u stanju da poštujete i prihvatite Sadašnji trenutak, to ste oslobođeniji od

bola, patnje – i egoičkog uma.

Strah jedino može manifestirati strah, tako da svaki naš izbor, čin, posjedovanje iz straha, će naposljetku manifestirati dodatni strah, i tako u krug. Strah je iluzija, kao i sve što proizlazi iz straha: želja za posjedovanjem, kontrolom, moći …itd. Čovjek kao duhovno biće, ne može posjedovati, ali može živjeti u iluziji posjedovanja, a samim time, i u iluziji kontrole, moći, odnosno straha, pa stoga možemo zaključiti, da mi ne posjedujemo moć, kontrolu, stvari, već putem straha od gubitka istih, one posjeduju a samim time i upravljaju nama. Mi smo roblje strahova.

U koliko smo opsjednuti strahom (egom) istinski izbor za nas ne postoji, već postajemo marionetom u rukama straha, ega. Ako prilikom izbora imamo strah od osuđivanja, izrugivanja, ismijavanja, odnosno strah od toga što će drugi reći, misliti o nama, u tom slučaju izbor za nas ne postoji.

Izabrati nešto samo zato što će se to svidjeti našim roditeljima, partneru, partnerici, prijateljima, samo zato što će nam se društvo na tome diviti, nema nikakve veze sa našim izborom, već izborom kojim udovoljavamo svojim bližnjima, okolini, izborom kojim se pokušavamo iz straha održavati u svijetu normi, to nije izbora, već ograničenost unutar normi, straha od ismijavanja, osuđivanja . . . Svaki izbor koji se svodi na udovoljavanje okolini, koji iz straha činimo zbog drugih, ne zbog nas samih, koji se temelji na strahu, nije izbor, to je iluzija izbora.

Činjenica je da današnji čovjek ne čini a samim time i ne živi vlastiti život, već život koji drugi očekuju od njega, koji mu je namijenilo društvo, a sve iz straha. Pa zar je onda cudno što današnji čovjek nije sretan? Iz straha glumimo cijeli život da smo ono što nismo, strah je ne biti svoj, spontan, jedinstven, …

“Često zbog straha pred nekim zlom upadamo u još veće zlo.”

Nicolas Boileau

Evo što Bruce H.Lipton u svojoj knjizi “BIOLOGIJA VJEROVANJA” kaže o strahu:

U reakciji sličnoj onoj koju su pokazivale stanice,ljudi kada se prebace u zaštitni način neizbježno ograničavaju svoje mehanizme rasta.Ukoliko bježite od medvjeda,nije dobra zamisao trošiti energiju na rast.Kako biste preživjeli-odnosno pobjedili medvjeda skupite svu svoju energiju za odgovor BORBA ili BIJEG.

Preraspodjela energetskih zaliha da bi se zaštitni odgovor opskrbio enerfijom neizbježno rezultira PREKIDOM RASTA. Pored preusmjeravanja energije da bi se podržala tkiva i organi potrebni za zaštitni odgovor,postoji još jedan razlog zašto se rast zaustavlja. Procesi rasta zahtjevaju otvorenu razmjenu između organizma i njegova okoliša. Na primjer,unosi se hrana a otpadni proizvodi izlučuju. Međutim zaštita zahtjeva zatvaranje organizma kako bi se organizam obranio od percipirane pretnje.

Zaustavljanje procesa rasta je iscrpljujuće i zato što rast nije proces koji samo troši energiju, nego je potreban i za proizvodnju ENERGIJE. Stoga trajno zaštitni odgovor zaustavlja proizvodnju životno-podražavajuće energije. Što duže ostanete u stanju održavanja zaštite,to više ugrožavate svoj rast. Zapravo,možete tako potpuno ugasiti sve procese rasta da fraza BITI NA SMRT PREPLAŠEN može postati živa istina.

Stanje straha nije u vezi sa bilo kakvom konkretnom i istinskom neposrednom opasnošću. Ono se pojavljuje u mnogim oblicima: kao nelagoda, briga, strepnja, nervoza, napetost, jeza, fobija i tako dalje. Ovakav psihološki strah uvijek se odnosi na nešto što bi se moglo desiti, a ne na nešto što se dešava upravo sada. Vi se nalazite na ovom mjestu i u sadašnjem trenutku, a vaš um je u budućnosti. To stvara prazninu strepnje. Ako ste se poistovjetili sa svojim umom i izgubili moć i jednostavnost Sadašnjeg trenutka, ta praznina strepnje će postati vaš stalni sadrug. Uvijek se možete uhvatiti u koštac sa sadašnjim trenutkom, ali ne i sa nečim što predstavlja ništa drugo do projekciju vašeg uma – ne možete se uhvatiti u koštac sa budućnošću.

Štoviše, dokle god budete poistovjećeni sa svojim umom, ego će upravljati vašim životom. Zbog svoje nestvarne prirode i usprkos svojim razrađenim obrambenim mehanizmima, ego je vrlo ranjiv i nesiguran, i samog sebe vidi pod stalnom prijetnjom. Ovo se, uzgred, događa čak i ako ego izvana izgleda veoma samouvjereno. Prisjetite se sada da emocija predstavlja reakciju tijela na vaš um.

Kakvu to poruku tijelo neprekidno prima od ega, lažnog, umom stvorenog ja? Opasnost, nalazim se u opasnosti. A koju emociju ova neprekidna poruka stvara? Strah, naravno.

Izgleda kao da strah ima mnogo izvora. Strah od gubitka, strah od neuspjeha, strah od povrede i tako dalje, ali svi ti strahovi na kraju predstavljaju strah ega od smrti, od uništenja. Za ego, smrt se uvijek nalazi tu, iza ugla. U ovom stanju poistovjećenosti sa umom, strah od smrti utječe na svaki aspekt vašeg života.

Na primjer, čak i naizgled tako trivijalna i „normalna” stvar kao što je prisilna potreba da se u prepirci bude u pravu i dokaže kako ona druga osoba griješi – obrana mentalnog stava sa kojim ste poistovjećeni – korijen ima u strahu od smrti. Ako se poistovjećujete sa mentalnim stavom i pri tom niste u pravu, vašem osjećaju za osobno ja, zasnovanom na umu, prijeti ozbiljna opasnost od uništenja. Stoga vi i vaš ego ne možete prihvatiti da niste u pravu. Ne biti u pravu znači umrijeti. Zbog ovoga su se vodili ratovi i srušene su nebrojene veze.

Ljubav nema nikakvih obaveza. Strah je pun obaveza.

Na stazi straha sve činimo zato što to moramo učiniti i očekujemo da će drugi ljudi učiniti nešto zato što to moraju učiniti. Imamo obaveze, ali čim nešto moramo učiniti, odupiremo se tomu. Što se više odupiremo, to više patimo. Prije ili poslije pokušat ćemo izbjeći svoje obaveze. S druge strane, ljubav ne poznaje otpore. Sve radimo zato što to želimo napraviti. Tada to postaje zadovoljstvo, nalik igri – a mi se zabavljamo.

Ljubav ne očekuje ništa. Strah je prepun očekivanja.

Kad se plašimo, tada stvari radimo zato što očekujemo da to moramo učiniti, a ujedno očekujemo da će drugi činiti to isto. Zbog toga strah ranjava, ali ljubav ne. Nešto očekujemo, a ako se to ne dogodi, osjećamo se povrijeđeni – to nije pravedno. Druge ljude okrivljujemo zbog toga što nisu ispunili naša očekivanja. Kada volimo, tada nemamo nikakvih očekivanja; radimo nešto jer to želimo raditi, a ako drugi ljudi nešto rade ili ne rade, to je zato što žele ili ne žele nešto napraviti, a tu nije riječ ni o čemu osobnom. Kada ništa ne očekujemo i ništa se ne dogodi, to nam nije važno. Ne osjećamo se povrijeđeni, jer dobro je sve što se dogodi. Zbog toga jedva da nas nešto može povrijediti kad smo zaljubljeni; ne očekujemo da će naš ljubavnik nešto učiniti i nemamo nikakvih obaveza.

Ljubav se temelji na poštovanju. Strah nikoga ne poštuje, pa ni sebe samoga.

Ako vas sažalijevam, to znači da vas ne poštujem. Vi ne možete sami donositi svoje vlastite odluke. Kada ja moram umjesto vas donositi odluke, tada vas ne poštujem. Ako vas ne poštujem, tada ću pokušavati upravljati vašim životom. Gotovo uvijek kada svojoj djeci govorimo kako da žive svoj život, to je zato što ih ne poštujemo. Sažalijevamo ih i pokušavamo učiniti za njih ono što bi oni trebali učiniti sami za sebe. Kada ne poštujem sebe, kada sažalijevam sam sebe, tada osjećam da nisam dosta dobar da bih mogao uspjeti u ovome svijetu. Kako ćete znati kada sebe ne poštujete? Kad kažete: »Jadan ja. Nisam dosta snažan, nisam dosta inteligentan, nisam dosta lijep, i zbog toga ne mogu uspjeti«. Samosažalijenje izvire iz nepoštovanja.

Ljubav je uvijek blaga. Strah je uvijek grub.

U strahu smo prepuni obaveza, očekivanja, nemamo poštovanja, izbjegavamo ogovornost i osjećamo sažaljenje. Kako se možemo osjećati dobro ako u strahu patimo? Osjećamo da nas sve

ugrožava; bijesni smo, tužni i ljubomorni ili se osjećamo izdanima. Bijes je samo strah koji nosi masku. Tuga je strah koji nosi masku. Ljubomora je strah koji nosi masku. Uza sve te emocije koje izviru iz straha i dovode do patnje, možemo se samo pretvarati da smo blagi. Ali mi nismo blagi, jer se ne osjećamo dobro, jer nismo sretni. Ako ste na stazi ljubavi, tada nemate nikakvih obaveza, nikakvih očekivanja. Ne žalite sami sebe, a ni svoga partnera. Za vas je sve dobro i zbog toga smiješak nikada ne silazi s vašega lica. Osjećate se dobro sami sa sobom i zato ste sretni i blagi. Ljubav je uvijek blaga, a zbog te ste blagosti velikodušni i sva su vam vrata otvorena.

Ljubav je velikodušna. Strah je sebičan; u strahu se brinete samo za sebe.

Sebičnost zatvara sva vrata. Ljubav je bezuvjetna. Strah je prepun uvjeta. Na stazi straha ja ću te voljeti samo ako mi dopustiš da te kontroliram, samo ako si dobra prema meni, ako se uklapaš u sliku koju sam stvorio o tebi. Stvorio sam sliku o tebi kakva bi ti

trebala biti, a budući da nisi i nikada nećeš biti slična toj slici, ja te zbog toga prosuđujem i osuđujem. Vrlo često čak se i stidim zbog tebe jer nisi onakva kakvu bih te ja želio. Ako se ne uklapaš u sliku koju sam stvorio, stidim te se, ljutiš me i uopće nemam strpljenja s tobom. Samo glumim blagost. Na stazi ljubavi nema nikakvih ako; nema nikakvih uvjeta. Volim te bez ikakva razloga, bez ikakvih opravdanja. Volim te upravo takvu kakva jesi, a ti si slobodna da budeš takva kakva jesi. Ako mi se ne sviđaš, tada mi je bolje da pronađem nekoga tko je sličniji mojoj slici. Mi nemamo prava mijenjati nekoga drugoga i nitko nema prava mijenjati nas. Ako se hoćemo promijeniti, to je zato što se želimo promijeniti jer više ne želimo patiti.

Najveći dio ljudi svoj život živi na stazi straha. U odnosu su jer osjećaju da moraju biti u odnosu. U tim odnosima mnogo toga očekuju i od partnera i od sebe. Do svih tih tragedija i patnji dolazi zbog toga što se koristimo komunikacijskim kanalima koji su postojali i prije nego smo se rodili. Ljudi prosuđuju, osjećaju se kao žrtve, ogovaraju jedni druge, ogovaraju s prijateljima, ogovaraju u barovima. Cijele se obitelji mrze. Emocionalni se otrov gomila, a roditelji ga predaju svojoj djeci. »Pogledaj samo što mi je učinio tvoj otac. Ne smiješ nikada biti nalik svomu ocu. Svi su muškarci ovakvi; sve su žene onakve«. Eto što radimo s bićima koja toliko volimo – sa svojom vlastitom djecom, sa svojim prijateljima, sa svojim partnerima. Na stazi straha postavljamo mnoštvo uvjeta, očekivanja i obaveza; donosimo mnoštvo pravila da bismo se zaštitili od emocionalnih patnji, a istina je da zapravo ne bi smjelo biti nikakvih pravila. Ta pravila oslabljuju kvalitetu komunikacijskih kanala između nas, jer kad smo uplašeni, tada lažemo. Ako očekujete da se ja moram ponašati na određeni način, tada ja osjećam obavezu tako se i ponašati. Istina je da ja nisam ono što vi želite. Kada sam otvoren, kada sam onakav kakav jesam, vi se osjećate povrijeđeni i postajete bijesni. Tada vam lažem, jer se plašim vašega prosuđivanja. Plašim se da ćete me okriviti, osuditi i kazniti. I svaki put kad se prisjetite neke moje pogreške, kažnjavat ćete me ispočetka. Na stazi ljubavi postoji pravda. Ako napravite pogrešku, za nju ćete platiti samo jednom, a ako uistinu volite sebe, iz te ćete pogreške nešto naučiti…

Strah je ono što ljude dijeli na: bogate, siromašne, lijepe, ružne, pametne, glupe, uspješne, neuspješne, dobre, loše itd. Strah je izvor sukoba, nerazumijevanja, osuđivanja, izrugivanja, ismijavanja… Ovo što se danas događa, manifestacija je straha iz prošlosti, a ono što će se događati u budućnosti, bit će manifestacija straha iz sadašnjosti.

“Učinite ono čega se bojite i strah će sigurno umrijeti.”

Ralph Waldo Emerson

David Icke o strahu:

Razmislite o sljedećem ključnom aspektu ljudskog postojanja, nečemu što nam se ne može oduzeti: danas je prvi dan ostatka naše vječnosti, a Izvor svega toga posjeduje ljubav za sve nas: neopisivu i vječnu. Kada se ponovno povežemo sa svojim razinama koje nisu podložne ometajućim vibracijama, počinjemo osjećati tu nevjerojatnu ljubav i emitirati je u ovaj fizički svijet. Kada se povezete s tom ljubavi, ljubavi bez osuđivanja i uvjeta, strah i krivnja jednostavno prestaju postojati. Tada znate da se nemate čega bojati. Strah je naša vlastita kreacija, a naš um i srce imaju moć da ga unište. Čuo sam kako je netko rekao da je strah ključan za naše preživljavanje zato što nas sprečava da, na primjer, prelazeći ulicu izletimo pred automobil ili da skočimo u kavez s lavovima.

Međutim, strah i svjesnost nisu jedno te isto. Ne trebate se bojati da biste znali posljedice nekog čina i izbjegli te posljedice. Štoviše, strah je često uzrok neugodnih događaja, a ne zaštita od njih.

Iskorištavanje straha i manipulacija njime omogućila je ljudima kao što su Averell Harriman i Henry Kissinger da dovode razne države u sukob na način da im iznesu (često izmišljene) agresivne namjere jedne zemlje prema drugoj. Svaka zemlja iz straha od onoga što druga zemlja planira ili navodno planira učiniti poduzima energične korake. Svaka misli: „Moramo ih uništiti prije nego što oni unište nas.” „Prvi započnite kontranapad”, kao što je jedan nogometni trener znao govoriti. Rat je najvećim dije- lom fizička manifestacija straha. Strah je suprotnost ljubavi, poštovanja i povjerenja – zaštitnika od rata i nesklada. Uklonimo li strah u sebi, uklonili smo svoj doprinos strahu u svijetu. A uklanjanje straha iz svijeta uklanja rat i nesklad. Još jedanput, stvar počinje s nama.

Strah je nedjeljivo povezan s manjkom osjećaja vlastite vrijednosti i samopoštovanja.

Sve troje posljedica je toga što potvrdu da smo u redu tražimo izvan sebe. Razlog zbog kojeg većina ljudi kaže da ne mogu govoriti u javnosti je strah. A strah proizlazi iz brige oko toga što će publika o njima misliti. U publici traže potvrdu da je ono što govore i rade ispravno i strahuju od ljudi koji će odbaciti ono što govore ili će ih smatrati budalama. Stavite budućeg javnog govornika u praznu prostoriju ili među pouzdane članove obitelji i prijatelje i bit će dobar u izražavanju svojih gledišta.

Stavite ga pred publiku i jedva će govoriti zbog nesigurnosti i nedostatka samopouzdanja. Kada se počnete povezivati s pravom prirodom ljudskog bića i razumijevati tu prirodu, potvrde da ste ispravan čovjek počet ćete tražiti u sebi. Nije bitno što ljudi 0 vama misle i govore. Imaju pravo misliti što žele – a imate i vi.

Jedina osoba koju morate uvjeriti da je ono što radite ispravno ste vi sami. Naravno, treba čuti sva stajališta i informacije, međutim ako ste usklađeni s tim tokom intuicije s viših razina vašeg postojanja, vi i samo vi ćete znati što je za vas ispravno činiti i govoriti. Jednom kada to shvatite i živite, više nećete stajati pred publikom zabrinuti zbog toga što će ljudi misliti, jer ćete prihvaćati da imaju potpuno pravo da se s vama ne slažu. Tada ćete znati da je ono što je doista važno ono što o sebi mislite.

Možda najučinkovitiji oblik gušenja informacija je sam strah onih koji razmišljaju drukčije od statusa quo, ali se boje progovoriti i prenijeti drugima ono što znaju i osjećaju. Vrijeme je da tomu dođe kraj.

Mogu iskreno reći da, ruku na srce, ja ne osjećam taj strah. Nastojim izbjegavati nepotrebnu gnjavažu koja će utjecati na moju sposobnost prenošenja svojih saznanja široj publici, međutim kada vjerujem u neku stvar i u to da ju treba prenijeti drugima, ne bojim se posljedica. Kao prvo, osjećam se izuzetno zaštićenim na način koji ne mogu opisati riječima, a kao drugo, što je najgore što mi se može dogoditi? Da moje vječno jastvo napusti ovu fizičku ljusku i prijeđe u drugi, paralelni svijet, drugu valnu dužinu stvarnosti. To mi ne zvuči previše loše.

Od kakve je važnosti što drugi misle o vama? Ljudi cijelo vrijeme mijenjaju svoja mišljenja i ako se neprestano nastojimo prilagoditi prevladavajućim uvjerenjima, samo postajemo klonovi tuđih mišljenja – često programiranih mišljenja – umjesto da budemo vladari vlastitog srca, uma i sudbine. Ne postoji ništa čega bismo se trebali bojati.

 

“Prva dužnost čovjeka je da pokori strah.”

Thomas Carlyle

Čipiranje i Strah

Tijelo je biološko računalo , stoga oni u njega žele umetnuti mikročip kako bi preuzeli njegove elektrokemijske sustave te mentalno, emocionalno i fizički nadzirali svako ljudsko biće. Jednom kada im se usadi mikročip ljude se može natjerati da misle, ili da ne misle, što god signali diktiraju , a isto se može učiniti i s emocijama.

Mikročipiranim ljudima može se manipulirati da budu agresivni ili submisivni, pretjerano seksualizirani ili seksualno zakočeni, ili pak da osječaju ekstremni strah svaki put kada dodirnu dugme ili pritisnu tipku miša. Nadalje, tu je usputna mogućnost da vas se putem čipa ubije na daljinu ako ikada počnete “talasati” i odbijete biti dobar mali rob. To se može učiniti izravno putem čipa ili čip može prenjeti vašu točnu lokaciju za “čisto” ubojstvo. Američka vojska instalira čipove na ciljano područje odnosno na ciljanog čovjeka i taj signal koristi za navođenje svojih projektila.

Čip je sučelje između dva računalna sustava i omogućava da sustav kojim upravljaju vlasti manipulira onime što nazivamo ljudsko tijelo. Misao proizvodi električne signale i misaone valove stoga se, idemo li u suprotnom smjeru upute (misli) mogu usaditi u ljudsku psihu tako da ih se putem čipa šalje u njihovom vibracijskom/električkom obliku. U takvom stanju ljudi nisu ništa drugo nego roboti koji misle i osjećaju što god njihovi operateri odluče. Mogu izolirati pojedinca putem  jedinstvenog koda u svakom čipu i mogu to učiniti masovno. Čip im daje pristup električnim i kemijskim sustavima tjelesnog računala i, u stvari, jednom kada je čip na mjestu mogu činiti što god žele, osim ako njihove upute ne nadjača svijest.

Rauni-Leena Luukanen-Kilde provela je opsežno istraživanje o mogućnostima da se

ljudima upravlja putem mikročipa. Ona piše:

Svaka misao, reakcija, slušni i vidni opažaj uzrokuje određeni neurološki potencijal, vrhove i obrasce u mozgu i njegovim elektromagnetskim poljima koji se danas mogu dekodirati u misli, slike, zvukove. Prema tome, elektromagnetska stimulacija može promijeniti moždane valove osobe i utjecati na aktivnosti mišića te uzrokovati bolno grčenje mišića koje doživljavamo kao mučenje. ….sustav za elektroničko pračenje može istovremeno pratiti milijune ljudi. Svatko od nas posjeduje jedinstvenu moždanu frekvenciju bioelektrične rezonancije jednako kao što posjedujemo jedinstvene otiske prstiju.

S potpuno kodiranom elektromagnetskom frekvencijom moždane stimulacije u mozak se mogu slati elektromagnetski signali koji kod ciljane osobe uzrokuju željene glasove ili vizualne efekte. To je jedan oblik elektroničkog ratovanja. Američkim astronautima čipovi su se usađivali prilikom odlaska u svemir kako bi se 24 sata na dan pratilo i bilježilo sve njihove misli i osjećaje…

Strah je ono što nas je dovelo u ovu situaciju, ono što je oblikovalo današnje društvo,  strah je ono zbog čega ćemo u budućnosti reći DA potpunoj kontroli, u koliko ga se ne oslobodimo.

Živjeti u strahu jest živjeti u ILUZIJI.

Ako više ne želite da stvarate bol sebi i drugima, ako više ne želite da povećavate zaostali bol iz prošlosti koji još uvijek živi u vama, ako više ne želite biti samo marioneta, onda nemojte da proizvodite više vrijeme, barem ne više nego što je potrebno za bavljenje praktičnim aspektima vašeg života. Kako prestati sa proizvođenjem vremena? U POTPUNOSTI PRIHVATITE DA JE SADAŠNJOST sve što zaista imate. Neka Sadašnji trenutak postane centar interesa u vašem životu.

“Pobjeđuje nas samo ono čega se plašimo.”

Latinska poslovica

Život je kao vožnja u zabavnom parku.
Uđemo unutra i potpuno se uživimo
jer toliko je naš um moćna stvar.

Vožnja ide i gore i dolje i u krug,
ima iznenađenja i razočaranja
i sve je vrlo jarkih boja,
i vrlo je glasno i zabavno na neko vrijeme.
Neki od nas se voze već dugo vremena
i počinju se pitati,
“Da li je sve ovo stvarno, ili je to samo vožnja?”
Neki drugi ljudi se sjećaju odgovora,
i dolaze da nam kažu,

“Hej, nemoj da brineš,
nemoj da te je strah,
jer ovo je samo vožnja…”

Bez truda, bez rada, bez posla, bez ušteđevine i novca.
Samo izbor, ovog trenutka,
između straha i ljubavi.

“Toliko je bilo u životu stvari kojih sam se bojao – a nije trebalo. Trebalo je živeti.”

Ivo Andrić

“Svima nam je suđeno da blistamo, kao djeca. Rođeni smo da očitujemo božiju slavu koja je u nama. Ona nije samo u nekima od nas; ona je u svima. I kada svijetlu dopustimo da sija, mi nesvjesno dajemo odobrenje i drugim ljudima da rade isto. I kao što se oslobađamo našeg straha, tako naše prisustvo automatski oslobađa druge.”

Marianne Williamson

Što cijenimo i čega se bojimo, u nama je samima.”

Lao Tse

“Suoči se sa svojim najdubljim strahom. Poslije toga, strah gubi snagu. Nestaje i osnovni strah – strah od slobode. Najzad si slobodan.”

Jim Morrison

“Uklonite svoja obilježja, svoje ime – šta ste vi? Otklonite svoje ideologije, iskustva, znanje, strahove, nade, zadovoljstva, težnje i ambicije – ništa ne preostaje. A mi pravimo tako veliku buku, ulažemo toliki napor da održimo ovu strukturu.”