Još od djetinjstva nas pumpaju sa raznoraznim informacijama i ambicijama i prilično je teško biti drugačiji nego kakvim su nas napravili. Kad odrastemo mi samo nastavimo da gradimo taj sistem kakvim su nam ga ostavili, i može se reći da se jako mali broj nas uopšte pita da li nama sve to treba.
Kako je samo komplikovan ovaj naš materijalni svijet. Ima toliko stvari koje smo sami napravili da je to za divljenje ili možda plakanje. Kompjuteri, raznorazni aparati, administracija, poslovi, kojekakve mašine, uređaji, novac i jos masa drugih stvari koje smo izmislili. I sve to da bi sebi uljepšali život ili možda otežali? Ok, materijalne stvari su interesantne, ali da ipak možda malo ne pretjerujemo? Treba li nam baš toliko toga da bi mogli živjeti lijepo i sretno i jesu li sve te stvari preduslov za našu sreću?
Gubitak balansa
Naravno da su materijalne stvari ok, ali da li nam je potrebno baš toliko toga koliko danas konzumiramo? Da li nam treba toliko raznih vrsta automobila, telefona, kompjutera, aparata i ostalih stvari? Otišli smo prilično daleko u tom našem konzumiranju. Prečesto mijenjamo na primjer mobilne telefone, automobile iako nam naš stari i dalje služi dobro, mijenjamo stvari u kući samo zato jer su nam stare stvari dosadile. Možemo reći da je naš svijet i te kako postao materijalan. Izgubili smo balans između stvarne potrebe i konzumiranja jer konzumiramo više nego što nam treba, konzumiramo iz čiste dosade.
Mnogi bi sada rekli, pa šta, sve je to ok. Da, može se i tako reći ali treba uzeti u obzir i neke faktore koji nisu baš oduševljeni sa tolikom konzumiranjem. Mnogi nisu ni svjesni tih faktora, niti pomišljaju kakve su posljedice jednog tako pretjeranog konzumiranja, a možda bi trebali, jer od njih zavisi život naše djece a i sam opstanak čovječanstva. Može se reći da smo izgubili balans između stvarne potrebe i konzumiranja, drugim riječima, konzumiramo mnogo više nego što nam je stvarno potrebno.
Nedostatak vremena
Da bi mogli konzumirati toliko moramo raditi više i proizvoditi više. Sve to utiče da ljudi provode previše vremena na poslu da bi mogli ostvariti toliku produkciju i tako zanemaruju mnoge druge stvari. Ljudi na zapadu sve manje vremena provode sa svojim familijama jer mnogo rade, čak i prekovremeno, pa onda svo vrijeme na putu do i od posla, pa onda vrijeme koje treba da se odmore. Pa ko onda ima vremena da pravi ručak, ide u kupovinu i obavlja mnostvo onih neophodnih aktivnosti kod kuće. A da ne govorimo o slobodnom vremenu, da možemo da se posvetimo nekim vlastitim hobijima, uživanjem u životu, druženjem, igrom. Ako ovako nastavimo pojam slobodnog vremena će potpuno nestati iz naših riječnika.
Iskorištavanje prirode
Nismo samo mi ti koji trpimo posljedice jedne tolike konzumacije, već i priroda. Kako, pitamo se? Pa da bi proizveli sve te stvari potrebno je imati sirovine, a odakle dolaze sirovine ako ne iz šuma, jezera, rijeka, same zemlje. I svo to pretjerano iskorištavanje prirode vodi ka njenom laganom nestajanju. Uzimamo od nje bez pardona, zagađujemo je, ne razmišljamo previše o posljedicama. Može se reći, ako ovako nastavimo, da će nam uskoro trebati dvije planete da bi proizveli sve te stvari koje želimo da konzumiramo. A to je upravo naše prebivalište i ako priroda bude trpila posljedice, trpićemo i mi, jer mi bez nje ne možemo opstati. Vazduh se mijenja, zemlja, rijeke, jezera i životinje trpe posljedice naše nepromišljenosti.
Razmislimo
Stoga, zastanimo malo i razmislimo kuda nas sve to vodi, razmislimo prije nego što kupimo novi auto, kompjuter, aparat, kuću i bilo šta od toga, da li nam to stvarno treba, da li je auto koji već imamo baš toliko star da ne može više da nam služi ili je ta kupovinasamo naš hir? Da li nam treba taj novi mobilni ili nam onaj što smo kupili prije godinu dana može posluziti još neko vrijeme? Zapitajmo se da li sav taj tehnološki razvoj treba da ide tom ludom brzinom i time dovodi u opasnost prirodu i našu egzistenciju.
Naša budućnost
Mi smo ljudska bića i pored materijalnog treba nam i duhovna satisfakcija. Zapitajmo se, kako bi bilo da se družimo više, da imamo više vremena za sebe i svoje bližnje i svoju djecu. Pa šta je loše u tome ako imamo isti mobilni 2, 3 godine ili čak i više, pa šta ako novi modeli nekih uređaja počnu da se pojavljuju svake druge godine a ne kao danas, nekoliko puta godišnje. Zastanimo malo i usporimo, stanimo na loptu i dajmo sebi malo više vremena. Da, sve ovo je još preambiciozno za reći i ostvariti odjednom, ali malim koracima možemo vremenom ostvariti pomak, i tako našoj djeci obezbjediti preduslove za bolji život. Današnji političari možda i nisu baš spremni da uvedu neke promjene ali kao što se prije 100 godina radilo 11 sati dnevno tako će se, nadam se, za 100 godina raditi 6 ili čak 4 sata dnevno. Da, nadam se da ćemo jednog dana uvidjeti da imamo i duhovne a ne samo i materijalne potrebe, i da će nas taj uvid povesti na jedan ljepši i interesantniji put, gdje će i naše tijelo i duša naći balans i zadovoljstvo.
Nema komentara:
Objavi komentar