Mjesec- naš najbliži, ali vrlo misteriozan nebeski susjed. Zvanična nauka tvrdi da je to beživotna kamena pustinja, bez tragova života i civilizacije. Da li je, zaista, tako?
Povijest viđenja neobjašnjivih pojava na Mjesecu duga je i bogata. To je činjenica koju se može izraziti i brojčano – kako je to i učinjeno u istraživanju zaključenom 1968. Ono se, mada pod drugim nazivom, bavilo pojavama koje su engleski znanstvenici nazvali “Transient Lunar Phenomena” (TLP). Uz riječ “transient” u englesko-hrvatskom rječniku piše: prolazan, kratkotrajan, časovit, brz, prijelazan. Upravo svi ti izrazi zajedno odlično opisuju prirodu fenomena koji su stoljećima viđani na Mjesecu. S obzirom na godinu kad je dovršeno, možemo pretpostaviti da je istraživanje provedeno kao dio priprema za američko slijetanje na Mjesec. Zabrinutost zbog prisutnosti izvanzemljana obilježila je američku poslijeratnu poltiku, vojne planove i planove osvajanja svemira puno više nego što smo uopće skloni pomisliti.
Elaborat (danas je na internetu, ukucajte „TLP“) zorno pokazuje učestalost čudne dinamike koja se stoljećima zbivala na površini Mjeseca i koja je uporište teza o Mjesecu kao domu za baze NLO-a, u svijetlu činjenice da brojnost NLO-viđenja sugerira da možda svi neprekidno ne dolaze iz dalekih planetarnih sustava. Ali tu se već nalazimo na skliskom terenu spekulacija, koje je svatko slobodan sam napraviti. Pozabavimo se radije činjenicama.
Prije nego se posvetimo analizi spomenutog istraživanja, skočit ćemo na trenutak u 1966. godinu, dvije godine prije nego što je ono završeno. U knjizi “Leteći tanjuri – ozbiljno pitanje”, američkog novinara i istražitelja Franka Edwardsa, taj dugodišnji i vrlo studiozni istraživač i skupljač činjenica o NLO-ima, obavještava nas da su 1879. astronomi otkrili da je naš satelit išaran svjetlostima, crtama i geometrijskim figurama na mjestima gdje ih ranije nije bilo. Nije se radilo tek o svemirskim tračevima jer je Britansko astronomsko društvo tražilo od svojih članova da prijave takve anomalije kad ih primijete, u nadi da će znanstvenici u njima otkriti pokušaje da netko s Mjeseca komunicira s nama. Nakon dvije godine, Društvo je odustalo od svog zahtjeva - zbog prezagušenosti. U dvije godine stiglo je više od dvije tisuće izvještaja o neobičnim pojavama na Mjesecu! Jedini zaključak koji su britanski astronomi i znanstvenici izvukli jest da je Mjesec vrlo čudno mjesto, kojega nisu u stanju objasniti.
U desetljeću čovjekova spuštanja na Mjesec, bojnik Patric Powers, direktor programa za svemirski razvoj vojske SAD-a, u časopisu Obiteljski krug zapisao je da će, po njegovom mišljenju, “prvi ljudi koji stignu na Mjesec morati biti spremni da se bore za privilegiju da se spuste.” Svoju izjavu je bojnik Powers odbio objasniti, pa bismo je mogli smatrati i duhovitom dosjetkom da nismo u međuvremenu pročitali memoarsku knjigu pukovnika Philipa. J. Corsa “Dan poslije Roswella” koja otkriva zabrinutost američke vojske i drugih agencija zbog letjelica koje su presretale njihove svemirske letjelice. U prosincu 1962. godine, na skupu Američkog raketnog društva u Los Angelesu, doktor Carl Sagan, savjetnik Oružanih snaga za pitanje života izvan Zemlje, u predavanju je slušateljima rekao da čovječanstvo mora biti spremno suočiti se s vjerojatnošću da su nas inteligentna bića iz svemira već posjetila te da oni imaju, ili su imala, baze na suprotnoj strani Mjeseca.
Kako god da bilo, prvi koraci prema Mjesecu napravljeni su upravo tih godina. Započetak, sondama koje su imale zadatak snimati Mjesec kako su mu se približavale, i tako sve dok se ne bi razbile o njegovu površinu. Nakon šest letjelica Ranger, koje su stigle do Mjeseca i udarile u njegovu površinu, a da nisu uspjele poslati niti jednu sliku, sedmom Rangeru je to najzad uspjelo. U ljeto 1964, prije nego što se sonda razbila o mjesečevu površinu, poslala je 4320 fotografija velike jasnoće. Jedna od njih prikazivala je dva velika bijela grudasta objekta u jednom udubljenju ili krateru. Brzo je povučena i obilježena oznakom tajnosti, a potom je opet objavljena s objašnjenjem da su ti neobični predmeti samo stijene. Nakon Rangera sedam, sonda s oznakom osam poslala je oko sedam tisuća slika, ali tek pokoja je objavljena. Bile su to fotografski bolje slike, koje su pokrivale neobično aktivno područje Mjeseca, krater Alfonsus.
Posebno poglavlje priče o anomalijama na Mjesecu pripada takozvanim “mjesečevim kupolama”. O njima se pisalo i u časopisu harvardske zvjezdarnice “Nebo i teleskop” u siječnju 1958. godine, gdje je konstatirano da posljednjih godina znanstvenici poklanjaju sve više pažnje “mjesečevim kupolama, malim zaobljenim brežuljcima koji se pojavljuju u sve većem broju”. Časopis je objavio i crtež jednog od tih predmeta, kojega je načinio francuski astronom koji je kupole proučavao teleskom od 25 centimetara.
Kupole su prvi put zapažene 1930. godine. Do 1960. na površini Mjeseca primjećeno je preko dvjesto zaobljenih, bijelih poluloptastih objekata. “Brežuljci” su se pojavljivali i nestajali. Njihove sjenke su pokazivale da su okrugli, a viđani su u ravnim područjima. Da bi ih se u to doba uopće moglo vidjeti sa Zemlje, morale su imati promjer od bar dvjesto do dvjesto pedeset metara. Mnoge od njih bile su na toj granici vidljivosti, ali bilo je većih. Dobro dokumentirane “šećuće” kupole na Mjesecu bile su nagovještaj da možda tamo nekog ili nečeg ima.
Sovjetski astronom Nikolaj Kozirjev objavio je da je 1958. i 1961. u blizini kratera Aristarh opazio nešto nalik vulkanskoj aktivnosti. Anomaliju na beživotnom licu Mjeseca prvo je otkrio telekopom, iz zvjezdarnice u Pulkovu, a potom ju je potvrdio i spektogramima. Njegovi izvještaji na Zapadu su isprva naišli na podsmjeh, jer se zna da je Mjesec tek jedno veliko beživotno tijelo koje sunce naizmjence prži ili ledi. No, krajem 1963. godine su četiri istaknuta američka astronoma potvrdila Kozirjevljeve izvještaje, rekavši da je u krateru Aristarhus sigurno došlo do neke aktivnosti, možda vulkanske.
U prosincu 1963, u časopisu “Nebo i teleskop”, zvjezdarnica Lowel javila je da je u noći 29. listopada otkrila dva grozda jarke crvene svjetlosti sjeverno od kratera Herodot. U noći 27. studenog, te su crvene točke nestale s prvobitnog mjesta i grupirale se u ovalnu formaciju uzduž južnog oboda kratera Aristarh. Te pokretne, jarke, crvene svjetlosti u spomenutom časopisu proglašene su najrjeđim od svih fenomena – galopirajućim vulkanima. A u lipnju 1965. jedan astronom-amater skrenuo je pažnju profesionalnim astronomima u Kaliforniji i Arizoni na neobičnu, blještavo-bijelu zraku svjetlosti koja je potekla iz Aristarha, koji je tada već bio na zamračenom dijelu Mjesečeva lica. U srpnju su zraku opazile i te zvjezdarnice. Bio je to snop bijele svjetlosti koji je, svaki put kad bi se pojavio, trajao oko sekundu i pol.
Zvjezdarnice su se dogovorile s mnogobrojnim radio-amaterima da im jave kad god opet primijete svjetlost. Do kolovoza 1965. za tu mrežu, nazvanu “Astromreža”, radii su radio-amateri s kratkovalnim radio-odašiljačima iz Phoenixa, Tuscona i Prescotta u Arizoni, pa oni iz područja planine Wilson, te iz San Diega i Los Angelesa u Kaliforniji, kao i iz Las Vegasa u Nevadi. Tijekom srpnja i kolovoza, astronomi koji su promatrali taj najnoviji mjesečev misterij, mogli su, zahvaljujući kratkovalnoj radio-opremi amatera, jedni s drugima razgovarati kao da su u istoj sobi. Kad bi koji znanstvenik primijetio svjetlost, smjesta bi javio svojim kolegama. Kako se Aristarh, kad ga se promatra s Zemlje, nalazi u južnom lijevom kvadrantu Mjeseca, lako ga je vidjeti teleskopom od 10 cm.
Priroda svjetlosti te zrake ostala je neobjašnjena. Znnastvenici koji su je promatrali odbacili su mogućnost da je riječ o reflektiranoj svjetlosti neke zvijezde, te zaključili da se ne radi niti o lutajućem snopu sunčeve svjetlosti, jer je u vrijeme kad je svjetlost viđena, Aristarh već bio iza zavoja, tj. prešao je na suprotnu stranu od Sunca.
Astronomi iz flagstafske zvjezdarnice u Arizoni 1963. su na Mjesecu promatrali divovske pokretne objekte veličine pet kilometara i širine tristo metara. Bilo ih je trideset i jedan. Kretali su se u strogom geometrijskom poretku, a između njih su se kretali manji objekti, promjera otprilike stotinu pedeset metara. O tome je izvijestio dr. James Grinacre, sudionik promatranja (koji je sam bio protivnik postojanja NLO-a).
Čini nam se da su mnoga od zbivanja na Mjesecu nestala nakon 1960-tih godina. Barem s njegove vidljive strane.
A ona nevidljiva?
Građevine na Mjesecu
Osim putem sondi koje su krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća, dok je Mjesec bio astronautski hit sezone, oblijetale našeg svemirskog pratitelja, tamnu stranu nikad nemamo prilike promatrati. Što bismo možda mogli vidjeti na njoj, na konferenciji “Disclosure” 2001. godina ispričao je Karl Wolfe, serviser za preciznu fotografsku elektroniku ratnog zrakoplovstva koji je tada bio stacioniran u zračnoj bazi Langley u Virginiji.
Wolfe je sredinom 1965. godine prebačen na projekt Lunar Orbiter Agencije za nacionalnu sigurnost (NSA) u Langley Fieldu. Cilj Lunar Orbitera bio je napraviti fotografije Mjeseca kao dio priprema za slijetanje Apolla na Mjesec. Imali su problema s elektroničkim uređajem koji je onemogućavao izradu fotografija pa su tražili da Wolfe dođe izvidjeti u čemu je problem. Kad je Wolfe ušao u tu ustanovu u bazi Langley, gdje je NSA dopremala informacije iz Lunar Orbitera, primijetio je «da tamo ima ljudi iz drugih zemalja, puno stranaca u civilu s prevoditeljima i s sigurnosnim bedževima oko vrata». Svi su bili «vrlo tihi, vrlo rezervirani» kao da je «neki čudni plašt bio iznad njih.» Izgledali su «vrlo zabrinuto». Wolfe je već bio zapanjen kad je vidio da na projektu Agencije za nacionalnu sigurnost sudjeluju ljudi iz cijeloga svijeta, što nije imalo nikakvog smisla.
Potom su ga odveli u laboratorij u kojem se nalazio neispravni uređaj. »Nisam ga mogao popraviti na licu mjesta», ispričao je Wolfe projektu Disclosure, «nego se uređaj trebao odnijeti na popravak. U crnoj komori je sa mnom tada bio još jedan pripadnik zrakoplovstva. Zamolio sam ga da mi opiše proces kojim podaci stižu s lunarnog orbitera do laboratorija. Pola sata nakon što mi ga je opisivao, rekao mi je: ‘Usput, otkrili smo bazu na stražnjoj strani Mjeseca’.
ilustracija
‘Čiju’, upitao sam, ‘ne razumijem što misliš, čiju?’
A on je rekao: ‘Da , otkrili smo bazu na stražnjoj strani Mjeseca.’
U tom sam trenutku postao uplašen i malo užasnut, razmišljajući da smo u opasnosti i u nevolji ako itko sad uđe u sobu, jer mi on ne bi smio davati te informacije. Bio sam fasciniran, ali sam također znao da je prešao granicu koju nije smio. Onda je izvukao jedan od tih mozaika i pokazao mi tu bazu na Mjesecu, koja je imala geometrijski oblik – tamo su bili vrlo visoki tornjevi, okrugle zgrade, stvari koje su nalikovale radarskim tanjurima, ali su bili ogromne strukture…Taj čovjek i ja bili smo istog čina; mislim da je bio vrlo nesretan. Imao je isto bljedilo i zabrinutost kao znanstvenici izvan sobe; bili su zabrinuti poput njega. I imao je potrebu s nekim popričati o tome….Neke od struktura bile su velike pola milje. To su gorostasne strukture. Na različitim fotografijama bilo je struktura različitih veličina. Neke su zgrade bile vrlo visoke, tanke strukture, ne znam koliko visoke, ali morale su biti vrlo visoke. Bilo je snimaka pod kutem sa sjenama. Bilo je tamo i vrlo velikih okruglih i kupolastih zgrada. Vidjele su se vrlo jasno, jer su to bili veliki objekti. U umu sam ih pokušao povezati sa strukturama na Zemlji, ali ih se ne može usporediti ni sa čime ovdje, niti po mjerilu niti po strukturi…Nisam htio duže gledati slike, jer sam osjećao da mi je život u opasnosti. Želio sam ih gledati, volio bih imati kopije, volio bih da mi je više o njima rečeno, više objašnjavano, ali znao sam ne mogu. Znao sam da je mladić koji je to podijelio zaista prekoračio svoja ovlaštenja. Osjećao sam da je samo trebao s nekim razgovarati, jer nije imao s kime pričati niti prodiskutirati i nije imao skrivenih motiva osim činjenice da je, mislim, osjećao težinu svega toga i to ga je uznemiravalo… U tom sam se trenutku veoma zabrinuo jer sam znao da rapravljamo o posebno obilježenim tajnim podacima. Prekršio je sigurnosni kodeks i u tom sam se trenutku zapravo vrlo bojao. Nisam mu postavljao više pitanja. Nakon nekoliko trenutaka, netko je ušao u sobu. Ondje sam radio još tri dana, a kad sam se vraćao kući, sjećam se da sam naivno mislio da ću sve o ovome čuti na vijestima.”
Neke vijesti ne nalaze put do nas.
Ili možda ipak da?
Los Angeles Times je objavio snimak kojega je 20. studenog 1966. američka automatska istraživačka sonda Lunar Orbiter-2 snimila u području Mora tišine, s visine od pedesetak kilometara, visokorezolucijskom kozmokamerom, a prikazuje neobične kupolaste tvorbe pravilna oblika. U blizini kupolastih tvorbi proteže se neki ogroman ravan rov kojega su neki interpretirali kao trag neke gorostasna građevina koja se tu nekad nalazila. Na ostalim orbitalnim panoramskim snimkama tog područja Mjesečeve površine načinjenih s manje visine uočeno je, prema izjavama stručnjaka koji su ih imali priliku vidjeti, više pravilnih geometrijskih struktura te veći broj ravnih ili pravilno zakrivljenih linija na pješčanim površinama nalik tragovima vozila na pješčanom tlu. Naime, te je snimke u svome glasniku ubrzo objavila američka tvrtka «Boeing» specijalizirana za proizvodnju civilnih i vojnih zrakoplova te svemirskih letjelica. Otada su snimke netragom nestale iz vidokruga javnosti, a javnosti nisu dostupne niti danas.
tragovi vozila
Ako se odvažimo spekulirati, možda ne treba čuditi što se prvo slijetanje na Mjesec (Apolo-11, 20. srpnja 1969.) dogodilo u Moru tišine, gdje su prethodno iz orbite snimljene kupolastih tvorbi neprirodnih oblika, koje, prema procjeni NASA-inog geologa Farouka el Baza koji ih je analizirao, veličinom daleko nadmašuju naše najveće monumentalne građevine. Štoviše, na temelju razlika u nijansi boje materijala od kojih su sazdane i okolnog terena ustvrdio je “da je za njihovo podizanje korišten građevinski materijal koji ne potječe iz predjela Mora tišine”. Njegovo mišljenje da se ne radi o prirodnim tvorbama dijelili su i dr. William Blair, antropolog i arheolog zaposlen u Boeingovom institutu za biotehnologiju te dr. Aleksandar Abramov, ruski stručnjak za svemirske letove.
Da su na Mjesecu zaista uočeni tragovi prisutnosti izvanzemaljskog inteligentnog života upućuje i kratka vijest američke novinske agencije UPI objavljena 14. veljače 1973. U njoj stoji da je sovjetski Lunohod-2 prilikom vožnje kraterolikom dolinom Littrow u Mjesečevu gorskom lancu Taurus, koji se proteže približno u smjeru sjever-jug s istočne strane Mora vedrine, snimio neki geometrijski pravilan monolit, a lunarni modul Apola-17, posljednje istraživačke misije na Mjesecu s posadom, je 11. prosinca 1972, samo dva mjeseca prije Lunohoda 2, sletio upravo u tome području. Možda koincidencija, a možda ciljano istraživanje nečeg što je uočeno analizom fundusa od tridesetak tisuća visokorezolucijskih orbitalnih snimaka Mjesečeve površine.
Blairovi obelisci
Evo jedne zanimljive rasprave iz vremena osvajanja Mjeseca. 2. studenog 1966. NASA je objavila neobičnu fotografiju Mora tišine koju je snimio Lunar Orbiter 2. William Blair iz Boeingovog Instituta za biotehnologiju na fotografiji je primijetio nekoliko neobičnih predmeta koji su bacali vrlo duge i jasne sjene. Objekti su izgledali kao obelisci i na ranojutarnjem suncu bacali su jasne sjene, slične onima kakve baca spomenik-obelisk u Washingtonu.
Najviši obelisk bio je visok oko 213 metara, dok je najniži bio visok poput natprosječno visoke smreke. Blair je analizirao fotografiju i zaključio da je riječ o sedam obeliska. Jedan je iznimno visok s četiri manja niže lijevo od njega. Šesti je malo dalje odostraga u poravnanju s prvim. Sedmi obelisk formira trokut s drugim “kutnim obeliscima”. Triangulacija slike pokazala je da tri vanjska obeliska formiraju jednakostranični trokut, dok je triangulacija s ostala četiri obeliska oblikovala oblik piramide ili prizme.
Dr. Richard Shorthill iz NASA-e komentirao je “Blairove obeliske”, sumnjajući da su “rezultat nekog geofizičkog događaja”. Sam Blair je na to odgovorio: “Da su obelisci doista posljedica nekog geofizičkog događaja, bilo bi prirodno očekivati da su distribuirani nasumično. Rezultat trianguliranja bi bio raznostraničan ili nepravilan, dok je trianguliranje ovih mjesečevih objekata dovelo do sistema s osnovicom, s koordinatama x, y, z u desnom kutu, šest istokračnih trokuta i dvije osi od kojih se svaka sastoji od tri točke.”
Nadalje, u donjem desnom dijelu slike može se vidjeti pravokutna “depresija”. Blair je napomenuo da ona sugerira postojanje četiri kuta od 90 stupnjeva, te da ta struktura navodi čovjeka na misao da nalikuje iskopu čiji su zidovi erodirani ili se urušili prema unutra.”
Drugi koji su proučavali Mjesec upitali su Blaira misli li možda da su obelisci djelo inteligentnih bića, instrumenti za observaciju i navigaciju ili možda direktni sustav za komunikaciju. “Želite da to potvrdim kako biste me mogli diskreditirati?” odvratio je Blair. “Reći ću vam ovako: da su slične stvari nađene na Zemlji, prva briga arheologije bila bi razgledati mjesto i napraviti pokusna iskapanja kako bi se procijenio opseg otkrića.” Skeptici mogu samo odvratiti da su mogli postojati posebni uvjeti o kojima bi mogle nastati čudne prirodne strukture. “Ali da je taj ‘aksiom’ primijenjen u sličnim situacijama na Zemlji”, oštro je odvratio Blair, “više od polovice danas poznate majanske i aztečke arhitekture još bi uvijek bilo zakopano ispod brežuljaka i depresija prekrivenih drvećem i šumama…..što se tiče ’rezultata nekog geofizičkog događaja’; arheologija se na temelju toga nikad ne bi razvila i većina činjenica koje se odnose na evoluciju čovjeka ostale bi obavijene velom tajne.“
Obelisci su još uvijek gore. Ako ih posjetite – pošaljite razglednicu!
TLP-“Prijelazni mjesečevi fenomeni”
Gužva na Mjesecu nije novijeg datuma. Daleke 1871. engleski astronom Birt načinio je elaborat svojih promatranja, koji se danas čuva u britanskom Kraljevskom astronomskom društvu. Mnoga promatranja još su uvijek zagonetka. Primjerice, Birt je na Mjesecu, u krateru Platon, promatrao tijela pravilnog geometrijskog oblika u pokretu i nerazumljive svjetlosne signale. Sličan posao, samo puno temeljitiji, u srpnju 1968. završila je NASA, izdavši detaljan katalog mjesečevih anomalija, tj TLP-a (Transient Lunar Phenomena), “prijelaznih mjesečevih fenomena” s početka naše priče.
Katalog je zapravo tehnički izvještaj evidentiran pod brojem TR R-277. Naslovljen je “Chronological catalogue of reported lunar events” (Kronološki katalog izvještaja o događajima na Mjesecu) a danas je u cjelosti dostupan na internetu. Njegovi autori su američki znanstvenici Barbara M. Middlehurss (sveučilište Arizona), Jaylee M. Burley (Goddard Space Flight Center), Patrick Moore (planetarij Armagh) te Barbara L. Welther (astrofizička zvjezdarnica Smithsonian).
Katalog obuhvaća promatranja Mjeseca od 26. studenog 1540. do 19. listopada 1967. godine. Po desetljećima i astronomima sortirane su, skupljene, nabrojane i opisane neobične pojave koje su astronomi četiri stoljeća zapažali na Mjesecu. Svaka je opisana s nekoliko riječi ili čak rečenica, za svaku je rečeno koji ju astronom i kada vidio i na kojem mjestu na Mjesecu. 579 primjera obuhvaćenih katalogom sadrže: pokretne svijetleće objekte tj. brza pokretna svjetla; geometrijske oblike; kratere koji nestaju; rovove u boji koji nastaju brzinom od 6 km/h; nastajanje i nestajanje nekakvih “zidova”; divovske kupole koje mijenjaju boju; snažne svjetlosne bljeskove i “munje”; svjetleće oblake koji se kreću manjom ili većom brzinom; nepoznate objekte koji brzo prelijeću preko površine Mjeseca.
Već I letimični pogled na tabelu izvještaja otkriva da su tajanstvene svjetlosne pojave osobite učestale na sjevernoj polutki Mjeseca. Ispred brojnih lokacija na kojima su viđene, uvjerljivo prednjači krater Aristarh, ali je nezaobilazno I područje Mora tišine te kružna kraterolika ravnica Platon promjera stotinjak kilometara. Studija nalik NASA-inoj izrađena je 1970. i u SSSR-u, u Ukrajinskom institutu za istraživanje anomalnih pojava. U njoj je obrađeno oko sto I pedeset viđenja pokretnih objekata i svjetala na Mjesečevoj površini. U nekima od njih opažene su ili čak snimljene sporo-pokretne bijele mrlje, a u drugima sporo-pomične svijetle točke.
“Disclosure” o Mjesecu
Larry Warren (svjedok “Disclosurea”), službenik za sigurnost američkog ratnog zrakoplovstva radio je u službi za sigurnost u zračnoj bazi NATO-a Bentwaters u Velikoj Britaniji na osiguravanju nuklearnog naouružanja, koje je tada tamo bilo tajno pohranjeno. Godine 1980. bio je prisutan prilikom spuštanja neobične neidentificirane letjelice.
Nakon konfuzne noći ispunjene neobičnim događajima vezanim uz NLO-e, Larry Warren I njegovi kolege pozvani su na sastanak u zapovjedništvo. Nakon obavještavanja da je sve što su vidjeli pitanje nacionalne sigurnosti, te da ni o čemu ne smiju ni s kime razgovarati, slijedila je filmska projekcija kako bi im se «pomoglo da stave u bolju perspektivu sve ono što su vidjeli” i da im se “možda malo pomogne da to srede u sebi”:
“Riječ je o običnom filmu s filmske role bez glasova”, objasnio je Warren. „Započeo je sa snimkom, pretpostavljam iz 1940. godine. Bila je prikazana letjelica s propelerom na danjem svjetlu. Izgledalo je kao da se prizor odvija na Floridi, na području zvanom Florida Keys. Flota srebrnih diskova ušla je pod letjelicu. To su bili prvi kadrovi. Uslijedio je drugi isječak. Najbolji isječak prikazivao je beretke 5. specijalnih snaga u Vijetnamu. Čovjek s kamerom stajao je pored grma, na brežuljku s crvenim glinenim tlom. Ne znam iz koje je godine snimka, no bila je u boji. Okrenuo je kameru, a iza grma se polagano oprezno uzdizala ogromna zelena stvar delta-oblika, sve do razine kamere. Granje je otpadalo s te ogromne stvari, a skupina pelikana ili nekih drugih ptica se uvlačila ispod njega. Nikada to neću zaboraviti! Toga se sjećam jasnije od onog što smo doživjeli na terenu.
Pa svemirski program. Kunem se Bogom, film je prikazivao strukturu na Mjesecu, oblike poput kutija koji su bili boje pijeska. Prikazivao je lunarno vozilo koje se kretalo…Tada su – na određenoj udaljenosti – astronauti rukom upirali u te oblike koji su izgledali poput kutija i u tvorevine koje su se kretale po površini mjeseca. To je snimila misija Apollo…..Tvorevine su bile jednake boje kao i Mjesec, no imale su svoj oblik. Poput ogromnih kutija, četvrtaste i uglate, bez prozora. Ali očito je bilo da su umjetne. Astronauti su ih snimali. A onda, bila su neka svjetla i čudne stvari na vrhu brežuljaka.” Na pitanje dr. Greera jesu li ti predmeti bili u dobrom stanju ili su izgledali staro, Warren je rekao da su “izgledali prastaro”. Greer je upitao i jesu li se ti NLO-i kretali.
”Jesu, to je bilo jasno vidljivo u različitim scenama”, odgovorio je Warren. ”Puno toga (neobičnih predmeta, op. K.M.) je bilo u scenama s lunarnim vozilom, o toj se misiji radilo. Dio filma prikazivao je astronaute kako lebde u svemiru, a nešto tamno dolazi blizu njih, s točkama crvenog svjetla. Toga se sjećam. Sve to je bilo vrlo brzo. Nisu to ponovno prikazali. Sa završetkom ere Apolla, to je završilo.”
U filmu „UFO: Greatest Story Ever Denied“ prikazan je i niz retuširanih slika s Mjeseca, slika na kojima nije teško uočiti mjesto brisanja, a ponekad čak donekle i oblik obrisanih prizora.
Retuširani objekat na mjesecu
Evo za kraj nekoliko najnovijih vijesti i snimaka na tu temu, koja je očito daleko od zaključenja
Nema komentara:
Objavi komentar