Mnogi futuristi i znanstvenici predviđaju jezivu sudbinu našoj planeti. Topljenje ledenjaka veličine SAD-a već je izazvalo udare suše, vrućine,
tsunamije, a zagađenja su dovela do udesetorustručenja malignih bolesti koje sada pred sobom ruše sve, ne pitajući za godine žrtava. Javljaju se nove bizarne boleštine, poput otpornih bakterija MRS-a koje mogu izjesti cijelu nutrinu čovjeka, a da im antibiotici ne mogu ništa! Pobuna Prirode je počela.
Od gladi dnevno u svijetu umire oko 10.000 djece, a već je 75 posto stanovništva zapadne Ugande inficirano AIDS-om. Na korak smo do sraza civilizacija i nuklearnog holokausta. Mržnja, pohlepa, zavist, zloba, nasilje i droga su u silovitom naletu. Moralni autoriteti padaju, taština ždere samu jezgru ljudskosti. Ipak, duboko u nama spavaju naši gospodari – geni. I razmišljaju generacijama unaprijed što promijeniti da bi vrstu spasili Armagedona. Ili će izgraditi tijelo i um čovjeka koji će se opametiti i znati oduprijeti općem pomoru ili onakvog koji će biti u stanju – krenuti u Svemir. Moći rijetkih pojedinaca daju naslutiti kuda bi stvari mogle krenuti, a na to upozoravaju manje poznati drevni spisi od kojih sam neke imao prilike i sam vidjeti.
Vitamin za dušu
Yogi Rao
O moćima jogija, “jujua”, šamana, mistika i drugih likova s druge strane znanstvenom materijalizma raspredaju se mnoge legende, od kojih su neke očiti proizvodi onog što Englezi zovu wishfull thinking (vidimo ono čega zapravo nema, op.a.), ali ima i onih koje su demonstrirane pred većom grupom ljudi u, za to vrijeme, kontroliranim uvjetima. U Indiji malo tko sumnja da je stanoviti Yogi Rao doista pred svjetinom popio 100 grama sumporne kiseline, a da nije pokazao nikakve znakove bola, mučnine ili nečeg što bi odavalo da je ova smrtonosna količina kiseline djelovala na njega.
Još je dokumentiraniji primjer legendarnog Neem Karoli Babe koji je kasnih šezdesetih počeo ugošćivati hipije koji nisu znali dolaze li u Indiju radi hašiša ili duhovnih učenja. Najčešće je to bila mješavina koja je u pravilu završavala porazno. Među onima koji su se našli kod velikog jogija bio je i harvardski sveučilišni profesor dr. Richard Alpert, jedan od očeva psihodeličnog pokreta i osoba koja je uvijek uz sebe imala značajnu količinu LSD-a, “vitamina za dušu”, kako je on to lijepo volio reći. Jogi, koji je bio zamotan samo u običnu deku, ležao je na stepenicama svog ashrama i pitao Alperta daje li mu droga neke moći. Nadobudni se Alpert nadmoćno nasmiješio i pokazao golemu količinu LSD-a od 100 miligrama. Uzmemo li u obzir da je standardna doza oko 650 mikrograma, ispada da 100 miligrama u najboljem slučaju vodi u ludnicu za sva vremena. Ako to uopće konzument može preživjeti. Jogi je bez razmišljanja progutao cijelu količinu. Okupljeni su skamenjeni čekali satima da se nešto dogodi, no do kasno u noć jogi nije pokazivao nikakve znakove mentalnog poremećaja. Bilo je jasno da megadoza LSD-a uopće nije na njega djelovala. Fenomen do tada nepoznat javnosti.
Otrovi ne djeluju
Rasputin
I poznati ruski kontroverzni monah Rasputin, kojem su pripisivane silne moći, posebice zato što je znao zaustaviti krvarenje carevića Alekseja koji je bolovao od najtežeg oblika hemofilije, dočekao je, blago rečeno, nevjerojatan kraj. Prvo je 1914. godine u Sibiru jedva preživio atentat nožem jedne prostitutke i nakon toga često uzimao opijum zbog bolova u abdomenu. Godine 1916. princ Feliks Jusupov i vojvoda Dmitrij Pavlovič su ga namamili u prinčev dvorac gdje je pojeo kolač i vino u kojem se nalazio cijanid, u pet puta većoj dozi od smrtonosne. Kako nije pokazivao nikakve znakove trovanja, uporabljena je konvencionalnija metoda bodenja sabljom i upucavanja pištoljem. Iako se ne nalazi na standardnoj listi siddhija (nadnaravne moći opisane u jogi, op.a.), upućeni tvrde da postoji sposobnost gutanja otrova bez posljedica, a tumači se vještinom mijenjanja strukture molekule otrova umom, čime isti u organizmu postaje sasvim bezopasna supstanca! Vrlo je malo onih koji su svjesni potencijala tog drevnog znanja.
Samoozdravljenje
Dr Bruce Lipton
Teoretski gledano, ljudi u budućnosti bi mogli, svladaju li tu neobičnu vještinu, mijenjati metabolizam u svom tijelu i tako se sami ozdravljati od praktično svih bolesti. Nešto je slično predviđeno u prastarim spisima Veda. Ima li naznaka u modernoj znanosti da bi se nešto takvo doista moglo dogoditi u dalekoj budućnosti? Odgovor je: da!
Još je 1984. godine jedna znanstvena studija dr. Jeannie Achtenberg nagrađena kao najmaštovitija. Bavila se utjecajem svijesti na imunosustav. Svi su od prije znali da stres negativno djeluje na obrambene moći tijela, ali su ta prva istraživanja uvela pojam psihoneuroimunologije. Otkriveno je da moždane izlučevine “pašu” na receptore u imunološkom sustavu i time je dokazan direktan promet između mozga i limfocita. Dakle, psihom je moguće djelovati na tjelesne funkcije čak i na nivou molekula.
Na zanimljiv način u novije vrijeme to vjerovanje potkrepljuje i dr. Bruce Lipton u više svojih djela. Primjerice, u svojoj knjizi “Biologija vjere” kaže: “Biološko se ponašanje može kontrolirati nevidljivim silama, uključujući misao, isto kao što može biti kontrolirano fizičkim molekulama poput penicilina, činjenica koja predstavlja znanstvenu bazu za energetsku medicinu, bez lijekova.” Javile su se i neke smjelije kalkulacije o tome kako postoji sličnost u strukturi gena i lingvistike ili da je moguće govoriti genima. Iako teza dolazi iz znanstvenih krugova još za nju nema čvrstih dokaza. Dr. Carl Simonton je još ranih sedamdesetih na pacijentima koji su imali karcinom na vidljivom mjestu dokazao da vizualiziranjem istih kao manjih doista dolazi do njihova bar djelomičnog povlačenja.
Unutarnja alkemija
Za mene je bio posebno impreisvan susret s dr. Teruom Hiroseom, slavnim njujorškim kardiokirurgom japanskog porijekla. On mi je povjerio da ga još uvijek muči jedna čudna koincidencija: od svih grupa kojima je operirao srce, bez obzira na prognoze, najbolje su se oporavljali Svjedoci Jehove. Praktično se ne sjeća da je ijedan umro nakon zahvata, iako su svi odbijali primiti tuđu krv. Ponekad je razina hemoglobina u njihovoj krvi padala tako nisko da je “nemoguće shvatiti kako su uopće bili pri svijesti.” Kada smo razgovarali malo dulje, složio se da nema drugog tumačenja nego da je “njihova vjera odnosno svijest djelovala na kemizam tijela tako da je stvorio dostatne količine hemoglobina kako bi preživjeli”. Ova “unutarnja alkemija” je to zanimljivia jer baš Svjedoke Jehove spominje Erich Fromm kao one koji su “na neobjašnjiv način uspješno preživljavali koncentracijske logore u Drugom svjetskom ratu, pa i onda kada su se pod prijetnjom smrti odbijali odreći svoje vjere”. Do toga da čovjek doista uzmogne svojom sviješću uspostaviti kontrolu nad tjelesnim funkcijama u teoriji je samo jedan korak. A ta će teorija možda postati praksom mnogo prije no što možemo i zamisliti.
Mirin Dajo
Iako nepoznat u širem krugu ljudi, važnu ulogu u ovom razmišljanju igra Nizozemac Mirin Dajo, čovjek kojeg se moglo probosti kroz cijelo tijelo floretom, a da nije osjetio nikakvu bol. Štoviše, to na njegov organizam nije izazvalo nikakve posljedice mada rendgenski snimci jasno pokazuju da željezna oštrica prolazi kroz unutarnje organe čovjeka koji je tu moć demonstrirao u Zurichu na jednoj klinici gdje su ga čak tjerali da se , nakon probadanja, popne kat više kako bi ga mogli snimiti rendgenom. Iza toga je tako proboden trčao ulicama i parkovima. Ponovio je ovu egzibiciju petstotinjak puta, a tada umro zbog nejasnih komplikacija izazvanih nekakvom infekcijom. Kako se radilo o 1949. godini, nikome nije palo na pamet uzeti tkivo čovjeka čiji su se unutarnji organi mogli ovako čudesno oporaviti od teških trauma. Možda bi Dajovo tijelo predstavljalo još jedan prozor više u budućnost čovjeka i neke njegove sposobnosti munjevite regeneracije tkiva različitih organa. Potpuno je nemoguće zamisliti dugoročne posljedice jedne takve moći!
Proboden sabljom
Maharishi Swami Dev Murti
Zanimljivo je da je gost Hrvatske, 105 godina stari Maharishi Swami Dev Murti u mlađim godinama također demonstrirao da može biti proboden sabljom nakon čega rana na njegovu tijelu nestaje trenutačno. Uz to su ga i gazili 20 tona teškim valjkom, mogao je podignuti kosu pod pravim kutem, a i propješačio je od Azije do Europe. Rishiji su prije mnogo tisuća godina ostavili naslijeđe: zvuk za svaki i najmanji djelić ljudskog organizma, zvuk koje je sam taj djelić, zvuk koji ga može obnavljati do u nedogled. Zvuk koji će u dalekoj budućnosti odnijeti svaku bolest i bol. Onda kada će Čovjek staviti pod kontrolu ono što u njemu vrijedi najviše, što je najmoćnije – svijest. Uključimo li u priču moći Hira Ratan Maneka, Umasankara Sunyogija i Prahlada Janija, 68-godišnjeg indijskog sveca, te nekoliko njihovih zapadnih sljedbenika, cijela stvar poprima konture kuda bi još mogla voditi evolucija ljudske svijesti.
Hira Ratan Manek
Naime, Manek je već vremešni mehanički inženjer, Jain po vjeri, s kojime sam u kontakt došao pred nekoliko godina. Ono što ga razlikuje od drugih ljudi jest da već godinama – ne jede! Dapače, proveo sam dosta vremena u intenzivnom kontaktu s njim, ali i ispitao sve urbane mitove koji ga okružuju. Kako se pronosio glas da ga je testirala i sama NASA, zapitao sam glasnogovornicu te institucije jesu li joj poznati pokusi provedeni na Maneku. Odgovorila je niječno. Maneka prati legenda da samo pije vodu i ponekad čaj još od 1995. godine, a objasnio mi je da je svoju praksu progresivno sve duljeg gledanja u Sunce pronašao u rijetkom jainističkom spisu “Nethropanishad”. Upravo tom gledanju u Sunce, na kraju 44 minute, pojašnjava svoju moć potpunog obuzdavanja gladi bez ikakvih posljedica. Ustvrdio je da je 12 godina to radilo jainističko božanstvo Mahavir.
Posebno su kontroverzne znanstvene studije vezane uz Hira Ratan Maneka. Totalno je gladovao tri puta. Prvi puta 211 dana pod nadzorom dr. C.K. Ramachandrana. Drugi puta čak 411 dana, pod nadzorom medicinskog tima od 21 člana iz jedne bolnice u Ahmedabadu, i to pod kontrolom dvaju zvučnih imena indijske medicine: dr. Sudhira Shaha i dr. K.K Shaha, predsjednika Medicinske udruge Indije. Navodno je dr. Sudhir Shah dobio nagradu za svoju studiju vezanu uz ovaj nevjerojatan fenomen! Amerikanci istražuju navodno 130-dnevno Manekovo gladovanje na filadelfijskom Sveučilištu Thomas Jefferson i obližnjem pensilvanijskom Sveučilištu. Sve su vodili dr. Andrew Newberg i dr. George Bernard. No, sve je ostalo na neočekivanom negiranju dr. Newberga da je obavljao ovakva istraživanja.
Živio bez vode
Prahlad Jani
Još je jaču zbunjenost izazvao neobičan lik, često napadan od udruge indijskih skeptika. Ime mu je Prahlad Jani, starac je dobrano prešao sedamdesetu i cijeli je život posvetio molitvama indijskim božanstvima. Kako ga cijelog života bije glas da nikad ništa ne jede, a može provesti znatno vrijeme i bez vode, to je privuklo već spomenutog dr. Sudhira Shaha koji je obavio desetodnevni pokus sa starim fakirom i – objavio ga u stručnoj literaturi. Spoznaja do koje je došao Shah doista je senzacionalna. Janiju su svakog dana davali samo 100 mililitara vode da ispere usta i ispljune je, nakon čega je točno izmjereno da se stvarno radi o toj količini. Nije bilo nikakvog načina da u izoliranoj atmosferi dođe i do nekoliko kapi vode. Nije izbacivao fekalije i urin cijelih deset dana, a pritom nije pokazivao nikakve posljedice. Kada su istraživači pročuli što se događa u mokraćnom mjehuru fakira, shvatili su da urin tamo nastaje, ali se natrag kroz stijenke mjehura apsorbira u tijelo! Do danas nitko nije opovrgnuo moći starog jogija.
Za što nas sprema evolucija ako je već barem jednom genetska igra pokazala da je moguće rođenje ljudskog organizma koji može mijenjati strukture kemikalija u tijelu voljom, mislima utjecati na imunosistem, gotovo trenutačno regenerirati oštećeno tkivo na organima i reciklirati mjesecima, možda godinama istu količinu vode u tijelu.
Nema komentara:
Objavi komentar