Naš svijet, okružen je i prožet zračećom energijom, dovoljno fluidnom da je očima teško vidljiva i dovoljno snažnom da čulima spoznamo njenu jačinu.
Od nje je sazdana sva živa i neživa priroda.
Ta, jedna i jedina energija, stvorila je i kamen i cvijet, pa tako redom sve do čovjeka.
Sada iz njih zrači na okolinu u kojoj jesu. Ona ista energija koja je u Vama, ona je i u meni.
Pa kako onda mogu povrijediti Vas, a da ne povrijedim sebe?
Nemojmo se zavaravati da je moja energija samo moja.
Pa ona dolazi u dodir sa svime stvorenim u okruženju u kojem jesam.
Moja energija i energija moje mačke ili psa u stalnoj su interakciji.
Kako bi inače životinje osjetile gospodarevu tugu ili odlazak?
Drugo je pitanje što se dogodilo s našom energijom?
Tokom života mi je izgrađujemo na svoj jedinstven način.
Naše misli riječi i djela, te naše okruženje, od rođenja pa na ovamo, uvjetuje gustoću i frekvenciju energije s kojom živimo i koju dijelimo i ne samo sa bližom okolinom, već i s onom našom inicijalnom, univerzalnom i sveprisutnom energijom.
Ne nameće li se sada samo po sebi pitanje, što to ja želim poslati u Svemir?
Odgovor je važan, jer to što sam poslala to će se meni i mojoj djeci i mojim unucima vratiti.
Već slijedeća generacija bit će sazdana od energije koju smo stvorili!
Nije li mudro onda malo porazmisliti kako izgraditi energiju koju ostavljamo u baštinu vlastitim pokoljenjima?
Nema komentara:
Objavi komentar