Kako Vam zvuči naslov? Moramo Vam reći da je istinit. Naše vode su toliko tvrde da bi čovjek, kada bi uspio svaki puta prije nego popije čašu vode ili pojede tanjur juhe izdvojiti iz vode kamenac, za svog života od tog kamenca mogao stvoriti gomilu od 200 kilograma.
Kako čovjek to ne čini, tj ne odvaja kamenac iz vode prije konzumacije, mora to učiniti sam organizam. On se tu muči, troši puno energije, a često se dogodi de ne uspije sve izbaciti. Tada se počnu stvarati bubrežni i žučni kamenci, dolazi do ovapnjenja krvnih žila, povećanog tlaka, povećanog šećera i općenito do poremećaja u metabolizmu.
I znanstveno je dokazano da takvi neorganski minerali čine organizmu nepopravljivu štetu. Kako se možemo tome oduprijeti? Jednostavno, konzumirajući čistu, nezasićenu – zdravu vodu. Kako je najbolje zadovoljiti potrebe organizma za mineralima?
Naša je životna zabluda da pijemo mineralnu vodu kako bismo zadovoljili potrebe za mineralima. Nažalost takve minerale naš organizam ne može apsorbirati. Ali kad bi i mogao, u mineralnim vodama ih ima toliko malo da je to daleko od dnevne potrebe.
Pogledajmo samo na primjeru kalcija: dnevna potreba odraslog čovjeka je 1000 miligrama. U litri mineralne vode ima 95 mg kalcija, što znači da bismo svaki dan morali popiti 11 litara mineralne vode. Možete li popiti svaki dan 11 litara mineralne vode? Isto je tako i s kalijem, magnezijem, željezom itd. Minerale potrebne za život dobivamo iz namirnica biljnog podrijetla, a ne iz vode.
Minerale u prirodi dijelimo na minerale organskog i neorganskog podrijetla. Izvorno su svi neorganskog podrijetla i nalaze se u vodi, pijesku, stijenama, zemlji. Biljke ih upijaju i transformiraju u organski oblik koji je tada prihvatljiv za ljudski organizam. Naš organizam prisvaja isključivo minerale organskog podrijetla.
Što je ustvari voda? H2O! Dva atoma vodika i jedan atom kisika vezani u molekulu vode. Sve ono ostalo što izlazi iz naše slavine, a nije H2O, najvećim je dijelom nečistoća. Kako onečišćenja dospijevaju u vodu?
Voda za piće iz naše slavine krije u sebi brojne opasnosti po zdravlje, a prva od njih je klor. Danas je naučno dokazano da klor stvara kancerogene supstance takozvane trihalometane. Klor se u vodoopskrbi koristi za dezinfekciju još od davne 1903. godine, kada su bila raširena zarazna oboljenja prenosiva vodom. Ondašnji stručnjaci smatrali su kloriranje adekvatnim rješenjem. Klor zaista ubija bakterije, ali isto tako redovnim konzumiranjem kroz vodu, štetno djeluje i na čovjekov organizam. U konačnici, prvi bojni otrov načinjen je upravo na bazi klora, i ubio je na tisuće ljudi tijekom Prvog svjetskog rata.
Norman W. Walker – Sokovi od svježeg voca i povrca
U vodi također možemo naći industrijske tekuće otpatke, pesticide i teške metale. Nažalost štetne tvari su u vodi rastopljene pa ih okom ne možemo vidjeti tj. najčešće nismo niti svjesni njihovoga prisustva. U atmosferi se nalaze ogromne količine štetnih tvari i plinova koje se s padalinama vraćaju zemlji u obliku kiselih kiša. Takve kisele kiše mogu biti toliko agresivne da uništavaju šume, a ponekad je njihovo djelovanje vidljivo golim okom oštećujući čak i lak na automobilu. Nakon što se voda u obliku padaline vrati na zemlju, spire s površine zemlje razne oblike onečišćenja, rastapa ih i odnosi u podzemni vodonosni sloj.
Velik izvor štetnih tvari predstavljaju odlagališta otpada tj. smetišta koja najčešće nisu odgovarajuće sanirana. U Hrvatskoj postoji danas samo 20-ak legalnih odlagališta otpada, a bezbroj je nelegalnih u šumarcima, uz ceste…. Osim sa smetišta, voda spire s poljoprivrednih površina umjetna gnojiva i pesticide, a rijeke su pune industrijskih otpadnih voda. Sve to odlazi u vodonosni sloj iz kojeg kasnije čovjek crpi vodu za piće.
Nabrojat ćemo samo neke izvore zagađenja. U ocean godišnje dospijeva oko 2,6 milijuna kilograma dušikovih spojeva, nitrata i nitrita; 2,5 milijuna kilograma cinka, te 3700 kilograma olova. Također se u poljoprivredi godišnje koristi 1,5 milijun kilograma umjetnih gnojiva. U rijeke i jezera godišnje dospije više od jedne milijarde litara kanalizacijskih kemikalija, a koristi se i više od 120 milijuna kilograma deterdženata. Olovo, klorovinil i mnoge druge kancerogene supstance, koje se nalaze u vodovodnim cijevima, utječu na kvalitetu pitke vode.
U Hrvatskoj se napokon budi javna svijest o problematici zagađenosti pitke vode. U posljednje vrijeme u našim medijima sve se češće dotiče upravo ta tema.
Nema komentara:
Objavi komentar